Vrijeme je da vodeće središnje banke svijeta revidiraju vođenje monetarne politike. Fed i Europska središnja banka (ECB) s mukom se hvataju u koštac s trajnom gospodarskom slabošću unatoč višegodišnjim niskim kamatnim stopama. Shinz? Abe, novi japanski premijer, zauzimao se za ekspanzivniju monetarnu politiku prije općih izbora 16. prosinca. Središnje banke Velike Britanije i Kine preuzimaju novi čelnici, a to bi moglo donijeti i nova razmišljanja. Tvorci monetarne politike u nekim zemljama trebali bi razmisliti o pomaku prema ciljanom nominalnom BDP-u, a taj bi se potez mogao uvesti postupno tako da se očuva kredibilitet u pogledu inflacije. Štoviše, mnogim je naprednim gospodarstvima nominalni ciljani BDP očito bolje rješenje od statusa quo. U proteklih deset godina obično se smatralo da je ciljana inflacija, tj. najava ciljanog rasta potrošačkih cijena, najbolji okvir za monetarnu politiku. No, zbog globalne financijske krize koja je počela 2008. otkrile su se mane ciljane inflacije, slične nedostacima ciljanog tečaja koje su otkrile valutne krize 90-ih.

Put za izbjegavanje pogrešaka
Prednost ciljanog nominalnog BDP-a naspram ciljane inflacije jest njegova stabilnost, naročito kad se uzmu u obzir krize nabave i krize odnosa razmjene. Naprimjer, s ciljanim nominalnim BDP-om ECB je mogao izbjeći pogrešku koju je počinio u srpnju 2008., kad je, u trenutku kad je gospodarstvo zapadalo u recesiju, na porast cijena nafte na svjetskom tržištu odgovorio povećanjem kamatnih stopa radi borbe protiv inflacije potrošačkih cijena. Ideja o ciljanom nominalnom BDP-u postoji još od osamdesetih, a takve su ideje ponovno aktualne dijelom i kako bi SAD, Japan i Europa ostvarili monetarni poticaj i veći rast uz održanje pouzdanog nominalnog uporišta. U gospodarstvu koje titra na granici oporavka i recesije ciljani rast nominalnog BDP-a od četiri-pet posto imao bi učinak jednak ciljanoj inflaciji od četiri posto. Tvorci monetarne politike u nekim naprednim zemljama suočavaju se sa sljedećim problemom: kratkoročne nominalne kamatne stope ne mogu se dalje smanjivati. Neki su ekonomisti nedavno predložili da se visokoj stopi nezaposlenosti pristupi povećanjem ciljane godišnje inflacije s uobičajenih dva na recimo četiri posto, čime bi se smanjila stvarna kamatna stopa (prilagođena inflaciji). Monetarna vlast trebala bi prestati objavljivati javna predviđanja o stvarnom rastu i inflaciji u kratkom roku, a dugoročna predviđanja i određivanje inflacije trebaju ostati kakvi jesu. No, trebalo bi dodati dugoročna predviđanja za nominalni rast BDP-a. On bi za SAD iznosio oko 4-4,5 posto, što podrazumijeva dugotrajni realni rast 2-2,5 posto, kakav je i sad. Japanu bi trebale niže ciljane stope – možda tri posto rasta nominalnog BDP-a, kao što je nedavno predložila Liberaldemokratska stranka,  uglavnom zbog izostanka rasta stanovništva.

Ubrzanje stvarnog rasta
Nitko takve poteze ne bi mogao nazvati inflacijskima. Ubrzo nakon toga trebalo bi dodati predviđanja rasta nominalnog BDP-a za sljedeće tri godine: viši od četiri posto za SAD, Veliku Britaniju i eurozonu (možda pet posto u prvoj godini, koja bi potom porasla na 5,5 posto, no dugoročna bi predviđanja ostala na 4-4,5 posto). To bi potaknulo nagađanja javnosti o tome kako se tih 5,5 posto dijeli na stvarni rast i inflaciju. Ciljani nominalni BDP doveo bi do toga se stvarni rast ubrza ili, ako se to ne dogodi, da se stvarna kamatna stopa automatski smanjuje, čime se povećava potražnja. Ciljanu stopu rasta nominalnog BDP-a treba odabrati tako da se razina nominalnog BDP-a vrati na ubrzani put kojima se kretala prije recesije. Dugoročno gledano, kad se rast nominalnog BDP-a vrati na godišnju stopu od 4-4,5 posto, stvarni će se rast vratiti svojem potencijalu od otprilike 2-2,5 posto, a inflacija na 1,5-2 posto. Postupnim uvođenjem ciljanog nominalnog BDP-a dio se poticaja može iskoristiti odmah, kad je i potrebno, a poštovala bi se nespremnost čelnika središnjih banaka da se odreknu dragocjenih ciljanih stopa inflacije.