Rezultati izbora za Europski parlament održanih prošloga tjedna istodobno su zbunjujući i šokantni.

Niti jedna teorija ne može objasniti šarolikost rezultata na državnoj razini.U Njemačkoj, gdje je politika Europske unije još od 2008. krajnje kontroverzna, izborna kampanja bila je začudno beživotna. No u Francuskoj, gdje ni financijska pomoć, ni inicijative Europske središnje banke za borbu protiv krize nisu izazvale neslaganja, protu-EU teme bile su iznimno istaknute.Ni gospodarske varijable poput rasta BDP-a, a ni društvene varijable poput nezaposlenosti ne mogu objasniti zašto su Talijani masovno glasovali za Demokratsku stranku lijevog centra premijera Mattea Renzija dok su Francuzi većinom glasova podržali krajnje desničarsku stranku Nacionalne fronte Marine Le Pen.

Izborni potres
Što se tiče gospodarski boljestojećih zemalja, euroskeptici su se pokazali jakima u Austriji, ali slabima u Njemačkoj. Kada je riječ o kriznim državama, Grčka se okrenula krajnje ljevičarskoj koalicija Syriza Alexisa Tsiprasa, dok su stranke koje su prije bile dominantne, Nova demokracija i Pasok zajedno zadobile manje od jedne trećine glasova birača. Međutim, u Portugalu dominacija tradicionalno jakih stranaka nije izostala. Što više promatramo brojke, to one sve više zbunjuju. Povjesničar Harold James tvrdi da dominantni obrazac slijedi načelo da je nacionalistička desnica najjača u dvjema zemljama EU koje progoni njihova imperijalna baština, a to su Francuska i Velika Britanija. Možda. Ali što je s Danskom, u kojoj je protu-EU desnica ostvarila uvjerljivu pobjedu?Premda je politički razgovor o Europi u posljednih nekoliko godina diljem kontinenta dobio na važnosti, istina je da Europljani ne vode isti razgovor. To predstavlja ozbiljan problem za europske čelnike: izborni potres dovoljno je snažan da se osjete primoranima reagirati na gospodarsko i političko nezadovoljstvo svojih građana, ali ne znaju kako reagirati.

U pogledu ekonomije, početne poslijeizborne rasprave ukazuju na slaganje da bi se trebalo učiniti više po pitanju jačanja rasta i zaposlenosti. To je sasvim točno. Europski je rast u posljednje vrijeme bijedan, napose u usporedbi sa Sjedinjenim Američkim Državama, koje su prije šest godina pretrpjele isti udar kao i EU, ali iskusile puno snažniji oporavak proizvodnje i zaposlenosti. EU snosi dio odgovornosti za ovakav ishod: neuspjeh pri čišćenju bilanci banaka prije fiskalne konsolidacije zajednički je propust.Međutim, jednako je važno da europski čelnici prestanu davati obećanja koja ne mogu ispuniti. Naime, Europa ima dugogodišnju tradiciju napuhanih inicijativa za rast koje na kraju rezultiraju samo razočaranjem. 

Ulaganja u čistu energiju
Primjerice, par milijardi tu i tamo neće imati velik utjecaj na gospodarstvo vrijedno 13 bilijuna eura (17,7 bilijuna američkih dolara). Europska investicijska banka neće postati manje sklona riziku zbog još jednog poziva da podrži ulaganja i inovacije. A ponavljanje obećanja da će se javne financije voditi pravilno i razborito neće pretvoriti oprezna europska kućanstva u potrošače široke ruke.Ukoliko su čelnici EU doista posvećeni rastu i zapošljavanju, trebali bi poraditi na popravku europskog jedinstvenog tržišta koje je u mnogočemu jedinstveno samo imenom, jer bi uslijed toga inovativnija i uspješnija poduzeća mogla ostvariti brži rast. Trebali bi i osmisliti planove za financiranje ključnih infrastrukturnih projekata – ne brzih vlakova koji ne vode nikamo, već međupoveznica energetskih sustava i komunikacijskih osnovnica informatičkog doba.

Nadalje, trebali bi konačno postići dogovor glede sheme koja će predstavljati uvjerljivi put za budućnost Europe u pogledu cijene emisija ugljika, što bi privatnom sektoru omogućilo predviđanja koja su mu potrebna za ulaganja u čistu energiju i štednju energije. Usto bi trebali osmisliti i mehanizam kojim bi se izjednačile razlike u cijeni kredita za sjever i jug eurozone.Vodeći ljudi EU trebali bi i početi poticati privatna ulaganja u trgovinske sektore južnih članica, čime bi tim gospodarstvima pomogle u bržoj obnovi izvozne baze. Isto tako, trebali bi uložiti značajnija sredstva u inicijative za obuku nezaposlenih mladih te ih potaknuti na mobilnost.

Dvojbe o euru
Na kraju, europski državnici trebali bi preispitati kako smanjiti prekomjernu štednju u eurozoni te time zauzdati uzlazni pritisak na tečaj jedinstvene valute. No ukoliko ne postignu dogovor o političkom smjeru, u najmanju ruku trebali bi odoljeti iskušenju da još jednom zataškaju svoje nesuglasnice i skriju ih pod tepih. Na političkoj se fronti pak vodi rasprava o tome što bi trebalo postati glavnim ciljem EU, a poslijeizborno iskušenje je dati samo jedan odgovor: manje EU. Bila bi to razumljiva pogreška, ali svejednako pogreška. Građani možda imaju podijeljena mišljenja o stupnju integracije koji je u konačnici poželjan, ali ono u čemu se slažu jest da bi vlada na bilo kojoj razini morala održati obećanja. To uključujuje i EU, osobito kada je riječ o euru.Naime, premda nedavno provedenoj anketi javnog mnijenja, tri četvrtine francuske javnosti sada sumnja u to je li euro bio inicijativa vrijedna provođenja. No isti se taj omjer protivi odbacivanju jedinstvene valute. Poruka institucijama EU je neprikosnoveno jasna: možda smo pogriješili kad smo vam povjerili tu zadaću, ali odluka je donesena pa je sada vaša uloga pokrenuti euro. Drugim riječima, europski građani neće podržati planove za širenje politike, mjera i ovlasti EU, ali su istodobno i te kako svjesni potrebe za Europskom unijom koja osvaruje dana obećanja i ispunjava postojeće obveze.

Nesuglasice s građanima
Nedugo prije smrti bivši je član uprave Europske središnje banke i talijanski ministar financija Tommaso Padoa Schioppa vrlo jasno predstavio cijelu stvar. Rekao je kako smanjenu moć nerijetko miješaju sa oslabljenom moći, kojoj nedostaju alati za djelovanje u vlastitoj sferi ovlasti. No upravo sferu ovlasti trebalo bi ograničiti, a ne ovlast djelovanja unutar tih ograničenja.Europski čelnici ovu bi maksimu trebali usvojiti kao moto svojega djelovanja: ovo nije pravo vrijeme za više Europe, ovo je vrijeme za Europu koja ispunjava vlastite obveze. Možda će to značiti riješiti se nepotrebnih zadaća za koje Europskoj uniji manjka legitimiteta ili za koje nije dovoljno dobro opremljena. Možda će to značiti i davanje Europskoj uniji moć da uspije u obavljanju zadaća za koje je već zadužena. Ovakvi pragmatični ciljevi naizgled nisu nimalo uzbudljivi, a to je vjerojatno i istina. No oni su vjerojatno najbolja prilika da europski građani izglade nesuglasice sa samom Europskom unijom. 

INOVACIJA

Hrvatska zubarska stolica koja redefinira dentalnu industriju

Od betona do fotonapona

Zelena gradnja više nije trend već postaje standard

© Project Syndicate, 2014.