Koliko je model za problem kredita u švicarskim francima važna predizborna karta za Vladu, politički gotovo "biti ili ne biti", možda je najzornije ilustrirao ministar Gordan Maras.

Teatralan kakav već je, reagirajući na prijetnje tužbama pet inozemnih banaka vlasnica vodećih banaka u Hrvatskoj, zagrmio je da bi "prije skočio na glavu s ovog drugog kata (zgrade Vlade) nego što bi Vlada odustala o ovog Zakona". Ministar financija Boris Lalovac samo je manje teatralno poručio slično. Ustrajan je u obrani Vladina koncepta otpisa dijela glavnice svima. Pa, dakle, i onima kojima bi to, poput npr. estradnjakinje Severine, značilo približno pola milijuna kuna otpisa.

Nezakonit koncept 
Ponovio je pritom Lalovac mantru o tome da Vlada štiti svoje građane, ali argumenti protiv optužbi o nezakonitostima i protuustavnosti Vladina koncepta ostali su mu, pravno gledano, tanki. Građani su, kaže Lalovac (a valjda misleći i na sebe), preplaćivali kamate bankama. Kao da to znači da bi Vladin plan zato smio biti nezakonit, protuustavan i kontra europskom pravu ili bilateralnim ugovorima. To bi teško prošlo na sudu. Kao što je pravorijek Vrhovnoga suda da valutna klauzula zakonski nije sporna, ali da način na koji su banke primjenjivale promjenjive kamatne stopa nije bio odgovarajući ("nepošten") banke izložio riziku sudskih tužbi i zahtjevima za obeštećenja, tako Vlada odgovara za (ne)zakonitost svojih poteza. No, osim već poslovičnog zakonodavnog šlamperaja, a u pomanjkanju rezultata četverodogišnjeg rada koji bi se očitovali u povećanoj zaposlenosti, rastu gospodarstva i standarda građana, politički ulog na švicarce otišao je predaleko. U želji da na račun banaka (točnije, na njihov račun samo u prvom koraku) usreći sve CHF dužnike Vlada je posegnula za samovoljnim i jednostranim poništavanjem valutne klauzule.  

Bezizlazna situacija 
I zbog spomenute presude Vrhovnog suda glede promjenjivosti kamata, ali i činjenice da je elementarna nepogoda nagloga rasta njegova tečaja dodatno pogurala nemali broj dužnika s kreditima u francima prema bezizlaznoj situaciji, banke su imale razloga da s Vladom razgovaraju o dogovornom rješenju za CHF kredite. Da je bilo po njihovu, trajno bi se rješenje dogovorilo još negdje u srpnju. Jer, one su netom nakon siječanjskog odustajanja švicarske narodne banke od branjenja kote 1,2 CHF za euro Vladi nudile da se rate CHF dužnicima na šest mjeseci zamrznu, a da se u međuvremenu iznađe trajno rješenje. Utoliko su i tvrdnje premijera Zorana Milanovića da su banke "dosad čekale, a sad su se našle pametovati" zapravo manipulacija.

Tada je i te kako kalkulirala i Vlada. Jer, (pred)izborni potencijal modela pomoći tim dužnicima koji bi se donio prije ljeta donekle bi se već potrošio, a osim toga banke su drukčije zamišljale i koncept u smislu (socijalnih) kriterija i podjelu ceha. Pa su tako u Vladi ostali mrtvi-hladni na bazni model koji su im za početak podastrle banke (prije nekoliko mjeseci), a koji se ticao rješenja za socijalno najugroženije građane. To, čini se, politici nije bilo vrijedno dodatnih brušenja, proaktivnog požurivanja i pritisaka na banke u pogledu obujma cjelovitog rješenja i dijela troška koji bi na sebe preuzele. U obostranom kalkuliranju začas je došao i kraj ljeta, pa je nedavno prelamanje odluke očito bilo i pod utjecajem slaba anketnog rejtinga vladajućih.

Gdje je gornja granica? 
Trećim korakom zakonskog interveniranja u slučaju CHF kredita (u prvom se fiksiralo kamatnu stopu, a potom tečaj na godinu dana) premijer je radikalnošću prilično nadmašio europske kolege, iako neke od njih, poput poljskoga, također uskoro čekaju izbori. Vlasnici banaka zasigurno su računali da će morati preuzeti npr. dvije milijarde kuna troška. Je li to i gornja granica ceha koji bi uz više ili manje negodovanja ipak probavili bez posezanja za sudskim tužbama, teško je reći. Ako se one i dogode, dogodit će se nakon izbora. Vlada se vodi onom "o tome ćemo misliti sutra", a ne preživi li izbore, nek se s tim problemima hrvaju nasljednici. Prijeteći sistemski rizici nisu im čini se ni u primislima.