Od izbijanja financijske krize 2008. vlade u naprednim gospodarstvima suočene su sa znatnim pritiscima.

U brojnim zemljama, porezni primici su doživjeli nagli pad kad je gospodarstvo kontrahiralo, prihod se smanjio, a transakcije nekretninama su zaustavljene. Pad poreznih primitaka bio je u većini slučajeva nagao, dubok i trajan. Vlade nisu imale drugog izbora nego da povise poreze u cilju prilagodbe vremenima oskudice. U nekim zemljama, magnituda šoka bila je takvih razmjera da niti veliki porast poreza nije mogao nadoknaditi gubitke. U Španjolskoj, unatoč povećanju poreza u vrijednosti koja je premašivala 4% BDP-a od 2010., omjer poreza i BDP-a iznosio je samo 38% u 2014., u usporedbi s 41% u 2007.

U Grčkoj, porast poreza iznosio je 13% BDP-a tijekom istog razdoblja, ali je omjer poreza porastao za samo 6%. U drugim zemljama politička ograničenja porastu poreza donešena su prije nego što se jaz mogao zatvoriti. Milom ili silom, prioritet se daje rezanju potrošnje. Otrežnjenje vezano uz budući rast dodatno je povećalo pritisak. Rezultati produktivnosti općenito su loši tijekom posljednjih nekoliko godina, nagoviještajući da bi rast u nadolazećim godinama mogao biti sporiji nego što se prethodno očekivalo. Rast prihoda stoga izgleda nedovoljnim u odnosu na uzlet potrošnje na zdravstvo i mirovine vezano uz životnu dob.

Financijska ograničenja 
Ovo je vrlo različita kriza od one koju smo iskusili 1980-ima i u 1990-ima. Tijekom tog razdoblja glavni problem bio je političke prirode: legitimitet i učinkovitost javne potrošnje bili su na udaru. Prema riječima američkog predsjednika Ronalda Reagana, vlada je bila problem, a ne rješenje. Država, kako je bilo glasno proklamirano, se morala vratiti u prethodno stanje. Za razliku od toga, današnje brige su gospodarske prirode. Stranačka neslaganja vezano uz primjereno područje djelovanja vlade ostaju i nadalje, no nije prisutno općenito odbijanje državne intervenicje. Često su smanjenja potrošnje neizbježna, ali to nije uslijed interesa ili ideologija, već uslijed činjenica. Kako se vlade mogu uhvatiti u koštac s tim izazovom?

Rizik s kojim su suočene je dovoljno jasan: u pomanjkanju sveobuhvatne reorganizacije, inercijska potrošnja – uslijed ovlaštenja i plaća državnih službi – zasigurno će istisnuti potrošnju vezano uz nove prioritete i nove politike. Već sada su se zemlje koje su bile primorane na najveće rezove uglavnom odrekle ulaganja u javnu infrastrukturu. Postoji rizik da se to dogodi također vezano uz istraživanje. Socijalna ulaganja u dugoročno isplative programe, poput predškolskog odgoja, također su na udaru uslijed financijskih ograničenja. Nacionalnoj sigurnosti ne daje se prioritet koji ona zaslužuje, unatoč rastućim prijetnjama. I naposljetku, privremena rješenja poput produljenih zamrzavanja plaća mogu naposljetku oslabiti kvalitetu javnih usluga.

Srećom, postoji nekoliko stvari koje bi vlade mogle učiniti u cilju ublažavanja učinaka inercijske potrošnje. U slučaju pokretača, oni jednostavno mogu sistematizirati procjene učinkovitosti javnih sredstava. U većini zemalja takve procjene su još rijetke i nasumične: parlamenti često usvajaju politike a da nisu uvjereni jesu li one vrijedne tih sredstava i može proteći znatno vremensko razdoblje prije nego što se ukinu neučinkovite i bezuspješne politike. Eto zašto omogućavanje zakonodavstva za programe potrošnje treba sadržavati klauzule o dokidanju, s aneksima koji su podložni pojedinačnoj evaluaciji.

Nadalje, preispitivanje potrošnje također mora biti sistematizirano. Određivanje prioriteta – je li neophodno potrošiti više na obrazovanje i manje na mirovine, primjerice, ili da li ulagati u infrastrukturu ili u istraživanje – povlači teške izbore koji trebaju biti učinjeni eksplicitno. U idealnom svijetu, takvi izbori bili bi u središtu izborne rasprave i rada parlamenta. Ali svaka proračunska linija temelji se na izbornom okrugu koji iskušava kreatore politika i navodi ih da izbjegavaju donošenje teških odluka. Stoga je preispitivanje strukturirane potrošnje korisno: ono primorava dužnosnike na premošćivanje jaza između ciljeva i sredstava i potiče informirano donošenje odluka.

Proračun za reorganizaciju
Treće, vlade se moraju opremiti s proračunom za reorganizaciju. Kao što je poznato privatnim tvrtkama, preobrazbe često znače troškove prije nego što dovedu do ušteda. To može biti stoga što promjene zahtijevaju ulaganja u nove tehnologije, zadržavanje zaposlenika, ili jednostavno kupovanje odobrenja interesnih skupina. Proračunska sredstva koja su namijenjena takvoj reorganizaciji vladinih programa bila bi dobro ulaganje. Četvrto, vlade bi trebale promicati inovacije u javnom sektoru.

Fiskalna stabilnost

Kako banke oblikuju ekonomski rast Hrvatske?

Zahtjevan projekt

Sara iz Dalekovoda ruši predrasude i pomiče granice

Za razliku od uvriježenih predrasuda, lokalne samouprave i javne agencije uvode promjene; nedostaje mehanizam biranja i širenja inovacija na isti način na koji tržište bira nove proizvode ili financijski isplative procese. Može se dogoditi da ne otkrijemo bolji način za pružanje javnih usluga još dugi niz godina. To bi se moglo također i promijenti kad bi vlade poduzele jednostavne korake poput dodjele većih sredstava na osnovu projekata i organiziranih nadmetanja. Primjerice, školama u socijalno ugroženim četvrtima trebalo bi biti dozvoljeno objavljivanje natječaja za sredstva za inovacije u obrazovanju.

Žele okretniju državu 
Posljednje, ali ne i manje važno, ljudi ne bi smjeli imati ovlaštenja. Građani žele okretniju državu koja prilagođava svoje djelovanje lokalnim potrebama. U digitalnom dobu, oni žele da ona udovoljava novim standardima brzine, pouzdanosti i personalizacije. Oni sve više dovode u pitanje tradicionalno stajalište da učinkovitost i jednakost podrazumijevaju manje individualnog izbora. I oni žele da vlade budu otvorene, da jamče pristup podacima i da omoguće izravnu uočljivost učinkovitosti i učinka. To su moćne sile za promjene i konfliktne vlade trebale bi ih usmjeriti prema cilju postizanja reorganizacije koji im je tako hitno neophodan. Alternativa je prihvaćanje propadanja pogoršanja kvalitete javnih usluga, koje bi dovelo samo do gubitka legitimiteta vlade i posljedično smanjenje spremnosti za plaćanjem poreza. 

© Project Syndicate, 2015.