Željko Bročilović Carlos, hrvatski sommelier s višegodišnjim međunarodnim iskustvom, koji razvija koncept restaurant & wine bara u zagrebačkom restoranu Dubravkin put, ljetos je postao jedini hrvatski “specijalist za fina i rijetka vina”.

Titulu koja mu je u okviru osvojene stipendije dodijelila Austrijska vinska akademija iz Beča, podružnica jedne od najjačih svjetskih vinskih škola, londonskog WSET-a, koja godišnje održava više od 800 seminara s nešto više od 15.000 polaznika. Carlos je u Beču učio od najboljih svjetskih stručnjaka i “Masters of Wine”, kroz predavanja i degustacije egzotične skupine finih i rijetkih vina koja na svjetskom vinskom tržištu dostižu basnoslovne cijene. Našavši se među tek pet stipendista, kao jedini predstavnik iz Hrvatske, Carlos je stekao nove spoznaje o tržištima, marketingu i postojanju vina koja čine posebnu dimenziju svjetske vinske scene, kao i o bitnim elementima gastronomske ponude uz te dragocjene kapljice. Titula specijalista za fina i rijetka vina cijenjena je stoga što je riječ o izuzetno cijenjenim i skupim vinima pri čijoj kupnji, odabiru ali i prepoznavanju falsifikata treba imati stručnu osobu. O osvajanju prestižne titule, hrvatskoj vinskoj sceni i plasmanu hrvatskih vina na međunarodno tržište, kao i planovima koje želi realizirati na Tuškancu, s Carlosom smo razgovarali u idiličnom okruženju Dubravkina puta uz čašu Tomčeva pjenušca.

Kako ste dospjeli na popis stipendista Austrijske akademije i što nova titula znači za vas?

S Austrijskom vinskom akademijom surađujem desetak godina i ovaj poziv da budem stipendist za specijalizaciju za fina i rijetka vina bio mi je iznimno važan, jer u današnje vrijeme nije lako izdvojiti šest tisuća eura samo za školarinu. Mislim da su me odabrali jer vjeruju da znanja stečena u Beču neću koristiti za vlastiti probitak i zaradu, nego da ću ih prenositi kolegama i svima koji na neki način uživaju u vinu.

Otkud vrhunski sommelier koji je proputovao sve važnije vinske regije baš u Hrvatskoj koja tek treba pronaći put k svjetskom tržištu vina?

Odazvao sam se pozivu da u Dubravkinu putu postavimo moderan koncept restauranta i wine bara, s idejom da u klasičnom mediteranskom restoranu gost može popiti čašu dobrog vina i pojesti neku sitnicu i sve to u ugodnom urbanom okruženju. Pritom napominjem da moji poslodavci u potpunosti podržavaju projekt koji je u Hrvatskoj jedinstven i nije ga lako nametnuti tržištu. Mislim da smo ostvarili 60 posto onog što u konačnici planiramo. Još istražujemo tržište i nastojimo uskladiti naše želje s potrebama tržišta. Priznajem da je to izazov koji obvezuje i koji je nadasve zabavan, ali i naporan. Trudimo se razviti različite vinske priče, od “after work” do raznih drugih tematskih događanja. Za sada imamo dvije ideje koje su prilično neobične za naše pojmove, ali mogle bi se pokazati uspješnima. Prva ideja vezuje se uz djetinjstvo u kojem smo više nego danas imali prilike objedovati za velikim stolovima u društvu rodbine ili prijatelja. Danas su takva okupljanja znatno rjeđa, a naša je ideja da ih ponovno pokrenemo na jedan drugi način. Postavit ćemo velik stol za dvadesetak ljudi koji se nužno ne moraju ni poznavati i poslužiti im neformalan meni uz koji će se moći opustiti i međusobno upoznati. Želja nam je da neka od tih poznanstava sklopljenih za večerom u našem lokalu prerastu možda u prijateljstva ili ljubavi. Druga priča, koja kreće krajem rujna, bit će vezana uz mlade ljude kojima želimo podignuti svijest o kvalitetnoj hrani i dobrim vinima. Uz cjenovne pogodnosti mlađoj populaciji (ispod 35 godina) nudit ćemo neka njima nova jela, sljubljena s odgovarajućim vinima.

Je li Hrvatska vinska destinacija, kako se često znamo hvaliti u nekim javnim nastupima, prema našim turistima?

Svaka zemlja koja proizvodi vina mogla bi se nazvati vinskom destinacijom, ali ona istodobno mora biti prepoznata i na domaćem i stranom tržištu. Biti na nečijoj vinskoj listi je atraktivno i neki od domaćih vinara u vezi s tim su nešto i uspjeli napraviti, ali je pitanje koje još nismo riješili kako biti prepoznati između brojnih svjetskih konkurenata. Vinska scena u Hrvatskoj može se ugrubo podijeliti na dva segmenta, koji međusobno nisu povezani. S jedne strane postoji vinska industrija, velike tvrtke kao što su Badel, Agrokor, Kutjevo, a s druge strane su mali vinari koji kroz svoj stil života pokušavaju razviti tu kulturu ispijanja i uživanja u vinu. Nekolicina ih je u tome uspjela, no i dalje je tržište razjedinjeno, čemu je djelomice uzrok različita struktura vinskih regija unutar Hrvatske. Međutim, ima tu i borbe taština, međusobnih optužbi između trgovaca, ugostitelja i vinara o tome tko više zarađuje.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji

Kako se stvar može promijeniti i je li moguće da Hrvatska postane prepoznatljiva? Čime to možemo postići?

Vrijeme je za neke veće rezultate nažalost prošlo jer kad se stvarala nova vinska scena mi smo bili u ratu i sada smo u raskoraku onog što tada nismo napravili i nekih novih trendova koji se danas razvijaju na globalnom tržištu. Međutim, postoji prostor na tržištu koji možemo iskoristiti. Hrvatska vina za međunarodno su tržište čista egzotika, i to bi se trebalo iskoristiti u marketinškoj strategiji kojom bi se trebala baviti jedna jaka institucija, koja do sada unatoč nekim nastojanjima nije uspjela zaživjeti. Potom je važno ustrojiti klastere u koje će se svrstati proizvođači istih vrsta vina kako bi se fokusirala njihova prodaja. Recimo, Istra ima desetke proizvođača malvazije i nitko neće imati interes kupovati sva ta vina, već će odabrati njemu najinteresantnije. Kad su u pitanju sorte, međunarodnom tržištu mogu biti zanimljive tri hrvatske sorte: graševina, malvazija te plavac, te još neke autohtone sorte na kojima se može izgraditi čitava strategija. Nije mi jasno zašto se niz domaćih vinara okreće sortama poput caberneta ili merlota i ostalim globalnim sortama. Ne vidim zašto bi itko u Europi kupio baš cabernet sauvignon iz Hrvatske kad ni cjenovno ni kvalitativno ne možemo konkurirati tim vinom. Također treba znati da je viski biznis vrlo unosan, ali rijetki koji se u njega upuštaju svjesni su da trebaju računati na velik rizik od gubitka, velike žrtve u privatnom i obiteljskom životu. Prvi korak mora biti proboj i osvješćenje domaćeg tržišta.

Kako to mislite?

Vrlo važan segment za plasman neke zemlje ili regije na vinsku scenu je stanje konzumenata unutar regije ili zemlje. Kultura pijenja vina u nas je nerazvijena. Prošećite zagrebačkim ulicama i obratite pozornost što ljudi piju, vrlo rijetko ćete pred gostima vidjeti čašu vina. Na ulicama Barcelone ili Milana ljudi će satima razgovarati o vinima. U nas je to vrlo rijetko, drugim riječima vino se povezuje sa statusom, piju se etikete, bez mnogo uživanja i poznavanja onog što se pije. Važna je etiketa i cijena. Treba priznati da se kvaliteta proizvoda podigla, a s njom i razina svijesti te očekivanja gostiju, no takva iskustva dijele vrlo uski krugovi ljudi. Taj prvi korak u proboju na domaće tržište i podizanje svijesti potrošača u nas se nastoji preskočiti jer vinari očito misle da je to nepremostiva zapreka. Bez tog napora bit će nemoguće nametnuti se na međunarodnoj vinskoj sceni. U međuvremenu, zašto se ne bismo ugledali na Švicarce koji sva svoja vina prodaju u Švicarskoj ili pak gotovo zanemarivi dio u švicarskim restoranima u Europi, i od toga ostvaruju vrlo dobar prihod.

Bogato iskustvo

Carlos bi se mirne duše mogao nazvati gastarbajterom, čemu zapravo može zahvaliti na svojem današnjem statusu jer Hrvatska još nema adekvatne uvjete za vrhunsku edukaciju sommeliera koji mogu biti međunarodno konkurentni. 1993. godine otišao u Njemačku gdje je stažirao u jednom od tada najboljih restorana u Münchenu, Obergine, kod šefa Witzigmana, koji je poslije proglašen kuharom stoljeća. Godinu poslije upisuje u Amsterdamu školu za barmena, a potom odlazi u Italiju gdje postaje član talijanskog sommelier kluba te završava brojne stupnjeve edukacije povezane sa sommelierstvom. U Italiji je stažirao u brojnim restoranima s Michelinovim zvjezdicama. Bio je član u degustacijskoj komisiji talijanskog vodiča “Gamberorosso” kao i ocjenjivač za njemački restoranski vodič “Warta”, radio edukaciju samostalno i preko sommelier kluba u Italiji, Austriji i Švicarskoj. Dvaput je proglašen sommelierom godine u Alto Adigeu te radio u prestižnim lokalima kao chef-sommelier, maitre d hotel ili restaurant manager. Poznat je kao utemeljitelj Zagreb Wine Gourmet Festivala, jedan od pokretača bloga Vinska priča, predavač pri hrvatskom Sommelier klubu te naposljetku restaurant menadžer zadužen za postavljanje koncepta u restaurant & wine baru Dubravkin put.

Ovaj tekst preuzet je iz priloga Poslovni Exclusive, koji donosi priče o uspješnim biznismenima, novim trendovima, luksuznim brendovima…