Kompromis između jednakosti i uspješnosti nekada je zauzimao uzvišen položaj u panteonu ekonomskih teorija.

Američki ekonomist Arthur Okun u svojem je klasičnom djelu na tu temu pod nazivom "Veliki kompromis jednakosti i uspješnosti" iznio stajalište da se javna politika vrti oko smirivanja napetosti između navedenih dvaju vrijednosti. Čak i 2007. godine, kada je ekonomist Sveučilišta u New Yorku Thomas Sargent u obraćanju diplomatima Sveučilišta u Kaliforniji u Berkeleyju sažeo svu mudrost ekonomije u 12 počela, ovaj je kompromis bio jedan od njih. Uvjerenje da jačanje jednakosti zahtijeva žrtvovanje gospodarske uspješnosti ukorijenjeno je u jednoj od najcjenjenijih ideja u ekonomiji općenito, a to su poticaji.

Poslovnim subjektima i pojedincima potreban je potencijal višeg prihoda za štednju, ulaganja, naporan rad i inovacije. Sputamo li oporezivanjem profitabilnih poduzeća i bogatih pojedinaca te potencijale, posljedice su smanjenje nastojanja te niža stopa gospodarskog rasta. Komunističke zemlje, u kojima su eksperimenti u pogledu jednakosti doveli do gospodarske katastrofe dugo su služile kao glavni dokaz u slučaju protiv redistribucijskih mjera. Međutim, posljednjih godina ni ekonomska teorija ni empirijski dokazi nisu nimalo naklonjeni ovom pretpostavljenom kompromisu. Ekonomisti su izveli nove argumente koji pokazuju da gospodarska uspješnost nije samo kompatibilna s pravednom raspodjelom dobara i sredstava, nego je možda čak i zahtijeva.

Novi konsenzus
Primjerice, u društvima s visokom stopom nejednakosti, u kojima su siromašnima uskraćene gospodarske i obrazovne prilike, gospodarski rast je iznimno nizak. A onda su tu skandinavske države, u kojima politika i mjere jednakosti očito ne stoje na putu gospodarskom blagostanju.Početkom ove godine ekonomisti Međunarodnog monetarnog fonda predstavili su empirijske dokaze koji su naglavce preokrenuli stari, općeprihvaćeni konsenzus. Naime, otkrili su da je veći stupanj jednakosti povezan s bržim srednjoročnim rastom, kako unutar pojedinih država, tako i u međunarodnoj zajednici. Nadalje, došli su do zaključka da mjere preraspodjele nemaju štetnog učinka po gospodarsku uspješnost.

Čini se, dakle, da ipak možemo imati i ovce i novce. Ovo je zapanjujući rezultat, još više zato što dolazi iz MMF-a, institucije za koju ne bismo rekli da je poznata po revolucionarnim ili radikalnim idejama. Ekonomija je znanost koja se ne može pohvaliti otkrićem brojnih univerzalnih istina. Poput svega ostalog u životu društva, odnos između jednakosti i gospodarske uspješnosti izglednije će biti uvjetan negoli fiksan, ovisno o dubljim uzrocima nejednakosti i brojnim posrednim čimbenicima. Dakle, novi konsenzus o štetnim posljedicama nejednakosti koji je na pomolu vrlo vjerojatno će nas navesti na krivi trag, baš kao i stari. Uzmimo za primjer odnos između industrijalizacije i nejednakosti. U siromašnim državama, gdje je veći dio radne snage zaposlen u sektoru tradicionalne poljoprivrede, rast urbanih industrijskih prilika vjerojatno će dovesti do pojave nejednakosti, bar u najranijim fazama industrijalizacije.

Kako se poljoprivrednici sele u gradove i privređuju više, prihodovni jaz se širi. No istovremeno, upravo tim procesom postiže se gospodarski rast, a kroz njega su prošle sve uspješne zemlje u razvoju. Na primjer, u Kini se ubrzani gospodarski rast krajem 1970-ih povezivao sa značajnim porastom nejednakosti. Otprilike polovica tog povećanja bila je izravan rezultat razlike u prihodima između ruralnih i urbanih sredina, a upravo je ta razlika na sebe preuzela ulogu pokretača rasta. Nadalje, možemo se sjetiti i mjera transfera kojima se oporezuju bogati i srednji sloj s ciljem povećanja prihoda siromašnih kućanstava. Brojne države u Latinskoj Americi kao što su Meksiko ili Bolivija odlučile su se za spomenute mjere na fiskalno razborit način, čime su spriječile da državni deficit uzrokuje visok javni i vanjski dug te makroekonomsku nestabilnost. 

Agresivna preraspodjela
S druge strane, agresivni transferi preraspodjele u Venezueli pod predsjednikom Hugom Chávezom i njegovim nasljednikom Nicolásom Madurom financirani su iz privremenog dohotka od nafte, zbog čega su i ti transferi i makroekononska stabilnost postali ugroženi. Premda je nejednakost u Venezueli smanjena (zasad), potencijal rasta te privrede ozbiljno je oslabljen.Latinska Amerika jedina je regija u svijetu u kojoj je nejednakost u stalnom padu još od početka 1990-ih. Unaprjeđene mjere socijalne politike te pojačana ulaganja u obrazovanje pri tome su vrlo značajni čimbenici. Međutim opadanje razlike u prihodima između kvalificiranih i nekvalificiranih radnika, koju ekonomisti nazivaju "kvalifikacijskom premijom2, također je odigralo važnu ulogu. Je li to dobra ili loša vijest za gospodarski rast ovisi o tome zašto je kvalifikacijska premija u padu.

Uspon financijskog sektora
Naime, ako se spomenuta razlika u plaći smanjuje zbog povećanja u razmjernoj ponudi kvalificiranih radnika, imamo se pravo nadati da pad nejednakosti u Latinskoj Americi neće stati na put bržem rastu (ili će možda čak biti pokazatelj rasta). No ukoliko je glavni uzrok tomu pad potražnje za kvalificiranim radnicima, smanjenje razlike u plaći daje naslutiti da se moderni industrijski sektori koji zahtijevaju kvalificiranu radnu snagu, a o kojima ovisi rast budućnosti ne razvijaju dovoljno brzo. U razvijenim zemljama još se raspravlja o uzrocima rasta nejednakosti.

promo

Poslodavci više ne traže samo diplomu: zašto visoka učilišta moraju mijenjati način obrazovanja

promo

Što zapravo kupujete kada kupujete automobil?

Automatizacija i ostale tehnološke promjene, kao i globalizacija, oslabljena uloga sindikata, erozija minimalne plaće, financijalizacija te promjene standarda prihvatljive razlike u plaći unutar poduzeća pritom su odigrali ključnu ulogu, a u SAD-u njihove su posljedice drugačije nego u Europi.Svaki od navedenih čimbenika ostvaruje drugačije posljedice na rast. Dok tehnološki napredak neupitno potiče rast, uspon financijskog sektora od 1990-ih naovamo vjerojatno je kroz financijske krize i gomilanje dugovanja imao negativni učinak. Dobro je što ekonomisti više ne gledaju na kompromis između jednakosti i uspješnosti kao da je uklesan u kamenu. No ne bismo smjeli jednostavno zrcalno okrenuti jednadžbu te izvesti zaključak da veći stupanj jednakosti i bolji gospodarski rezultati uvijek idu ruku pod ruku. Konačno, u ekonomiji zapravo postoji samo jedna univerzalna istina, a ona glasi: Ovisi.

© Project Syndicate, 2014.