Brojne zemlje imaju znatnu dijasporu, ali mnoge od njih se njom ne ponose. Naposljetku, ljudi teže napuštanju vlastite zemlje kad joj ne ide dobro, pa je dijaspora često podsjetnik mračnih trenutaka neke zemlje. U Salvadoru, Nikaragvi i Kubi, da navedemo samo tri primjera, više od 10% populacije živjelo je u inozemstvu 2010., što ne uključuje njihove potomke.

Velika količina te migracije dogodila se u vrijeme građanskog rata ili revolucije. U ostalim primjerima, masovna vanjska migracija dogodila se u kontekstu političkih promjena, kao što je to bio slučaj u Europi prilikom kolapsa komunizma. Odnosi između dijaspora i njihovih matičnih država često uključuju široku paletu osjećaja, od nepovjerenja, ogorčenosti i zavisti do neprijateljstva. Kolokvijalno, ljudi opisuju razdoblje emigracije kao razdoblje u kojem je određena zemlja "izgubila" određeni udio svoje populacije. 

Usko povezana zajednica
Ali ljudi koji napuste neku zemlju ne nestaju. Oni su i dalje živi i društveno aktivni. Posljedično, oni mogu postati neprocjenjiva imovina ne samo za svoju destinacijsku zemlju, nego, što je još važnije, za svoju zemlju podrijetla.  Važna poveznica su i doznake od radnika u inozemstvu ukupnog iznosa od oko 500 milijardi dolara godišnje diljem svijeta. Najveći primatelji takvih doznaka su Indija, Meksiko i Filipini. U slučaju zemalja poput Armenije, Salvadora, Haitija, Hondurasa, Jamajke, Kirgistana, Lesota, Moldavije, Nepala i Tadžikistana, ekspatrijati doznačuju više od jedne šestine nacionalnog dohotka – iznos koji često premašuje izvoz. A taj novac može učiniti puno dobra, kao što je istaknuo Dilip Ratha ekonomist Svjetske banke. Međutim, potencijalna gospodarska važnost dijaspore daleko nadmašuje doznake od radnika u inozemstvu.

Prema obrazloženju pokojnog povjesničara Philipa Curtina, još od početka urbanog života, prije nekoliko tisućljeća, trgovina se obično sastojala od mreža koetničkih trgovaca koji su živjeli među strancima. Grci, Feničani, transsaharski trgovci, hanzeatska liga, Židovi, Armenci, prekomorski Kinezi i Nizozemci te britanske istočno indijske tvrtke organizirale su velik udio svjetske trgovine putem takvih mreža. Iako su ti strani trgovci katkad imali političku moć u zemljama domaćinima, često su bili slabi i suočeni s diskriminacijom. Ekonomist Avner Greif zagovara stajalište da njihova izdržljivost i otpornost kroz povijest odražava njivovu sposobnost provođenja ugovora na velikim daljinama kad postojeći institucionalni okvir nije to mogao pouzdano postići.

Bili su u mogućnosti uspostaviti povjerenje između izvoznika i uvoznika jer su mogli kazniti oportunističko ponašanje. U usko povezanoj zajednici cijena reputacije i ostalih oblika društvenog kažnjavanja nadmašuju geografiju: neplaćanje robe moglo bi značiti da nećete biti u mogućnosti dobro oženiti vašu djecu. Pravne institucije su se od tada razvile kako bi olakšale impersonalnu trgovinu. Izvoznici i uvoznici se više ne trebaju poznavati, jer mogu sastaviti ugovor koji će provesti sud. Međutim, utjecaj koetničkih mreža emigranata mogao bi biti jednako važan kao i dosad. Kao što su pokazali Hilel Rapoport, profesor s Pariške škole ekonomije i njegovi koautori, tijekom praćenja ostalih odrednica trgovine, zemlje trguju više i ulažu više u matične zemlje dijaspora. U svom recentnom radu s Dannyjem Baharom, Rapoport je također pokazao da zemlje postaju dobre u izradi proizvoda u čijoj izradi prednjače matične zemlje njihovih migranata.

Povratna migracija 
Tumačim te rezultate kao rezultat posljedica prešutnog znanja ili vještina. Kako biste nešto proizveli, morate znati kako to učiniti, a to znanje većinom je nesvjesno. Ta vještina kreće se geografski mozgovima onih koji ju posjeduju i prenosi se drugima na poslu. Eto zašto se etničke kuhinje rasprostranjuju diljem dijaspora, a ne putem knjiga kuharica. I to bi moglo biti razlogom zašto su gospodarstva s više različitih skupina migranata uspješnija. Također, povratna migracija je često važan izvor novih vještina za neku zemlju.

Tijekom svog kontinuiranog rada, Ljubica Nedelkoska s Harvardskog centra za međunarodni razvoj otkrila je da plaće Albanaca koji nikad nisu napustili svoju zemlju imaju težnju rasti po povratku migranata. Dokazi o važnosti dijaspora nalaze se posvuda, ako vam je stalo da ih uočite. Franschhoek (Francuski ugao na jeziku afrikaansu) prekrasna je dolina u blizini Cape Towna u koju su se u kasnom sedamnaestom stoljeću nastanili Hugenoti. Stoga se tamo do danas proizvode vina. Također, Joinville je grad u južnom Brazilu u kojem su se u kasnom devetnaestom stoljeću naselili relativno neobrazovani Nijemci. Uslijed kulturnih veza koje su oni i njihovi potomci zadržali s matičnom zemljom tijekom više od 120 godina, taj grad prednjači naprednom proizvodnjom proizvoda koji nisu bili izumljeni kad su se migranti doselili. Maroko vrvi pozivnim centrima na francuskom jeziku koji potpisuju ugovore preko suradnika u Parizu.

Industrijalizacija istočne Azije iskoristila je veze uspostavljene kroz mrežu prekomorskih Kineza. Indijske industrije visokih tehnologija uveliko su stvorene povratom migranata i snažno su povezane s dijasporom. Izrael je zemlja koju je u cijelosti stvorila dijaspora i njen je uspješni sektor visokih tehnologija također imao koristi od kontinuiranih spona. S druge strane, brojne zemlje Latinske Amerike imaju znatne dijaspore u inozemstvu, ali malo takvih priča o uspjehu. 

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Intervju: Atana Škalko

‘Cijene kave udvostručile su se u godinu dana, a stabilizaciju očekujemo tek od 2026.’

Strategija za dijasporu
Dijaspora neke zemlje, kao i dijaspore kojima je ona domaćin, mogu biti sredstvo razvoja od iznimne važnosti. Dijaspore nisu gusanos ili crvi, kako Fidel Castro naziva Kubance u inozemstvu. One su put kojim mogu teći ne samo novac nego i znatna količina prešutnog znanja i one su potencijalan izvor mogućnosti za trgovinu, ulaganja, inovacije i profesionalne mreže. Ali dijaspora može izvesti svoju gospodarsku čaroliju samo ako naiđe na toleranciju i uvažavanje zemlje domaćina. Vlade bi trebale imati strategiju dijaspore koja se nadovezuje na prirodne osjećaje identiteta i privrženosti u cilju njegovanja te društvene mreže kao snažnog izvora gospodarskog napretka.

© Project Syndicate, 2015.