Uslijed utjecaja dugoročne financijske krize, realnog pada gospodarskih aktivnosti i smanjene likvidnosti mnoge tvrtke izlaz su tražile u pogrešnoj praksi neplaćanja doprinosa za svoje zaposlenike. Pretpostavka je da su mnogi od njih mislili da je to najmanje loša poslovna odluka ili su se vodili idejom da je država neefikasna, a time i da će posljedice takvog ponašanja biti relativno blage.

Potpuno jasno treba istaknuti da neplaćanjem doprinosa i poreza poslodavac nanosi radniku izravnu štetu te mu direktno smanjuje prava na osnovi mirovinskog osiguranja (posebno se to odnosi na II. mirovinski stup), a uz to radnik nema ni mogućnost eventualnog povrata poreza jer ukoliko podnese poreznu prijavu tada sam mora platiti porez koji nije uplaćen. Eventualna ne-uplata doprinosa i poreza velik je i stvaran problem za radnike pri ostvarivanju njihovih prava. Taj novac u svojoj biti nije novac poslodavca (doprinosi iz plaće i porez), nego novac zaposlenika jer je dio dogovorene bruto plaće. Prema tome, poslodavac ima jasnu obvezu uplaćivati spomenute doprinose i poreze. Dosad smo imali slučaj da kada poslodavac ne plati doprinose za radnika, ipak radnik ne gubi pravo iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. U takvim slučajevima HZMO za razdoblje za koje nisu uplaćeni doprinosi priznaje staž za stjecanje uvjeta za mirovinu, a Porezna uprava je obično pokretala po službenoj dužnosti postupak prisilne naplate. Poslodavca je također bilo moguće prijaviti inspekciji rada, koja bi utvrdila prekršaj i pokrenula postupak, tj. podnijela prijavu Poreznoj upravi i Prekršajnom sudu.

Budući da je situacija sa dugovanjima za doprinose i poreze postala neizdrživa za državni proračun, ali i za funkcioniranje tržišne utakmice, Vlada je odlučila donijeti direktne mjere usmjerene ka rješavanju tog problema. Slijedom toga donijeta je Uredba o kontroli doprinosa koja je stupila na snagu 01.05.2012. Uredba funkcionira tako da, bez obzira na koje se razdoblje isplata plaća odnosi, obavlja se neposredna kontrola plaćanja doprinosa. Kontrolu obavlja poslovna banka kod koje poslodavac ima otvoren Ž-R. Radi lakše kontrole na nalozima za isplatu neto plaće Uredbom su propisane oznake koje se upisuju na naloge. Na temelju izvještaja koje prima, Porezna Uprava (do 15. u mjesecu za protekli mjesec) sada ima obvezu sastaviti popis dužnika koji nisu platili doprinose i isplatili plaće zadnja dva mjeseca (npr. do 01.06. ako poduzetnik nije podmirio obveze prema zaprimljenim ID obrascima za ožujak i travanj). Popis dužnika se dostavlja FINI, a FINA iste raspoređuje prema poslovnim bankama na temelju kojih poslovna banka kontrolira da li je poslodavac na listi dužnika. Ako je poslodavac na listi dužnika banka će osporiti isplatu neto plaće dok ne budu podmirene obveze za doprinose.

S druge strane isplata plaće u gotovini ostaje i dalje kao opcija za tvrtke kojima je u određenom trenutku takav postupak oportun. Naime, poslodavac nije dužan isplaćivati plaću putem tekućeg računa, ali je dužan plaćati poreze i doprinose te radnicima uručiti obračunsku listu iz koje je vidljivo na koji način je utvrđen iznos plaće. Međutim poslodavac je obvezan ispostavljati obrazac ID na temelju kojeg Porezna uprava zadužuje poslodavca za doprinose. Ukoliko poslodavac uredno plaća doprinose, nikada se neće naći na listi dužnika.

U praksi zemalja EU postoje različita zakonska rješenja za poticanje redovite uplate doprinosa. Ona sežu od toga da se u nekim zemljama mirovina izračunava na temelju uplate doprinosa, da se nakon 3 mjeseca neplaćenih doprinosa pokreće stečajni postupak, da proračun ili sindikat iz svojih fondova određeno vrijeme pokriva minimalni iznos doprinosa za oštećene radnike i sl. Cilj je svima isti, a to je da doprinosi i porezi budu redovito uplaćeni od strane poslodavca, da socijalni, mirovinski i zdravstveni sustav budu stabilni i da tržišna utakmica bude pravedna.

Stabilnost sustava i ravnopravna tržišna utakmica ujedno su i glavni pozitivni efekti ovakvih poteza vlade i s tog aspekta svakako zaslužuju odobravanje javnosti i zainteresiranih strana. U javnosti se često provlači i teza kako su odjednom mnogi poduzetnici pronašli dodatna sredstva i uredno platili doprinose prema novoj Uredbi dok ranije nisu to činili. U određenom broju slučajeva to je vjerojatno istina, ali za očekivati je da su u ovim teškim gospodarskih uvjetima mnoge tvrtke dodatna sredstva pronašla u novom zaduživanju ili preusmjeravanjem dugovanja prema dobavljačima ili drugim vjerovnicima što se opet može dodatno loše odraziti na likvidnost sustava, ali i negativno utjecati na budućnost poslovanja takvih tvrtki. Time bi nažalost mogla biti izgubljena i dodatna radna mjesta u sljedećem razdoblju. To predstavlja neželjenu posljedicu ovakvih Uredbi, no možemo reći da u neku ruku čisti tržište od neefikasnih tvrtki. Međutim mnogo veći problem se javlja u tvrtkama kojima država duguje sredstva jer je tada država „de facto“ dovedena u povlašteni položaj. O takvim tvrtkama mnogo je teže donijeti sud o efikasnosti budući da izravno pate zbog nelikvidnosti centralnog sustava.