Prizori kupaca koji u pet ujutro strpljivo čekaju da bi kupili stan u novom naselju ili poduzetnika koji na prvu pristaje na cijenu najma uredskog prostora, danas zvuče filmski.

Ono što je bila svakodnevnica u građevinskom bumu tijekom kojeg su građevinari nicali kao gljive poslije kiše neće se vjerojatno više nikad ponoviti. Umjesto da se nekretninski balon od čijeg će se praska ekonomija oporavljati godinama kritizira, i danas se čuju žalopojke o tom zlatnom dobu. Dok nariču svi koji su se "opernatili" ili su to, nesreće li, propustili učiniti, samo će rijetki reći da je u toj "Danskoj" nešto bilo trulo. Šteta što među njima nisu političari i lokalni šerifi zbog kojih Hrvatsku godinama zaobilaze investicije.

Uključujući i one u jedan od rijetkih segmenata tog tržišta koji zaista ima potencijal, izgradnju logističkih centara. Samo prošle godine u Hrvatsku su po principu veni, vidi, odustani četiri investicije otišle u susjedne zemlje, od čega čak dvije u Srbiju. Kod susjeda, gdje je rad u startu jeftiniji, ulagači su dobili niži komunalni doprinos, porezne olakšice, brze dozvole… Kod nas? Nisu ni sastanak uspjeli dogovoriti!Natječaji za otvaranje distributivnih centara kontinuirano se otvaraju na europskom tržištu, no Hrvatska ne uspijeva unovčiti geostrateški položaj i svježu člansku iskaznicu Unije. O tome se tek filozofira od kafanskih rasprava do okruglih stolova, uskoro i predizbornih skupova.

Ali, sluha i talenta za privlačenje milijuna eura koje donose nova radna mjesta, kao i uplate poreza u proračun nema. Zašto? Jer se lokalni političari bave sami sa sobom umjesto sa ekonomijom? Ili, jer ne razumiju materiju i do izbora su indiferentni baš poput premijera koji se bavi uvjerljivo svim društvenim i političkim temama – osim traženja izlaza iz urušavajućeg gospodarstva. Svejedno, konačni rezultat je isti. Izgubljena ulaganja u logističke centre samo su kap u moru investicija. Ono što se zaboravlja je kumulativni efekt: logistika je mali dio većeg lanca dobavljača, novih tvrtki, proizvoda, usluga, rasta zapošljavanja, korištenja autocesta; ukratko stvaranja dodane vrijednosti.

Ignoriranje investicija, nizanje horor priča koje firme poput Rockwoola ili Ikee (i desetina drugih) mogu ispričati o nama, imaju cijenu. Ona se lijepo vidi u armiji nezaposlenih, milijardama kuna javnog duga, budžetskom bezdanu i manjku perspektive. Politici je jedino bitno zadržavanje statusa quo do izbora u čemu ju ne mogu pokolebati niti ponižavajuća, ali ne i netočna, ocjena respektabilnih medija poput Economista da polako postajemo ekonomsko dno dna Europe.