Teško je svladati logiku hrvatske države kad je posrijedi privatizacija preostaloga turističkog portfelja, no iz već bogate povijesti propalih pokušaja privatizacije naučili smo da domaće institucije imaju taktiku u narodu zvanu "ako prođe, prođe".

Ovaj put ona se pokušava primijeniti na Zdravstveno-rekreacijski centar Lipik, koji je nakon osam bezuspješnih natječaja za prodaju konačno pronašao investitora, britansku tvrtku Petrus Global Development. Od osam natječaja Hrvatskoga fonda za privatizaciju i Agencije za upravljanje državnom imovinom (AUDIO) čak četiri su bila raspisana po posebnim uvjetima. Dakle, tvrtku je država davala za jednu kunu, uz uvjet da se ulaže i zapošljava. Britanci su na Lipik bacili oko mimo natječaja, poslali pismo namjere u kojem nude ne jednu kunu nego 32 milijuna eura za nekretnine, poslovanje i ljude, uz još dvjestotinjak milijuna eura ulaganja.

I kad su već počeli sastavljati obvezujuću ponudu, stiglo je iznenađenje iz Ministarstva financija: obveza plaćanja 30 milijuna kuna poreza na dobit zbog preuzimanja svih dugovanja ZRC-a, odnosno temeljem otpisa kamata na dugove na koje su pristali dobavljači Lipika. Stvar sigurno ima zakonsku osnovu, ali ako je to tema pregovora između investitora i Linića, koji upravo traju, bit će da postoji zakonska osnova i za oprost te porezne obveze. Ako prođe, prođe. A što ako investitor zbog te taktike odustane od Lipika? Razmišlja li netko o tome?