Sukob između Uprave Liburnija Riviera hotela (LRH) i sindikata otvara staro pitanje: kako profitabilno poslovati i istodobno biti socijalno osjetljiv, što je osobito bolno u kriznim vremenima. Kao u svakoj takvoj priči, i jedna i druga strana ima pravo štititi svoja prava do određene granice, no čini se da su u ovome slučaju i jedni i drugi prešli tu granicu.

Sindikat ima pravo tražiti od poslodavca da provodi zakone i kolektivne ugovore, zadaća mu je zaštititi svakog svog člana ako za to postoje argumenti, kao što radnici u tom slučaju imaju pravo prigovarati i dizati bunu. No, ako Uprava u sklopu kadrovskoga restrukturiranja radnike premješta, ako nadređeni prigovara hotelskom portiru što ispred vrata hotela puši u uniformi, to je daleko od mobinga. Kao što je prozivanje za zapošljavanje Istrijana u Opatiji vrlo blizu šovinizma. Koristeći neumjesne primjedbe te reagirajući na legitimne poteze Uprave, Sindikat Istre i Kvarnera pokazao je neozbiljnost kojoj nema mjesta u borbi s onim što predstavlja realan problem. Sklapanje posebnih “polumenadžerskih” ugovora koji radnicima uzimaju prava iz kolektivnih ugovora, odnosno stvaranje zakonski upitna instituta koji miriše na izrabljivanje bez adekvatne naknade, mogao bi upravo biti jedan od tih problema. Takvu su praksu, prepisujući jedni od drugih, uz LRH uveli mnogi hrvatski hotelijeri kako bi svoje zaposlenike držali na uzdi, a ovisno o okolnostima možda i uštedjeli. Tu dolazimo do poslodavaca i njihovih argumenata. Kažu da prihvaćaju globalne trendove i u organizaciji poslovanja te kadroviranja. Objašnjavaju da se u cijelom poslovnom okruženju događaju značajne promjene koje se moraju prihvatiti i onda kad nam baš ne odgovaraju.No, poslodavci kažu i da je prirodno da zaposlenici koji odgovaraju za pojedine odjele i za rezultate poslovanja imaju drukčiji status i budu honorirani za svoj rad. U takve se, međutim, sigurno ne ubrajaju čistačice i sobarice koje ipak imaju menadžerske ugovore te plaću čistačica i sobarica, kako tvrde sindikati najavljujući ozbiljnu borbu protiv te masovne pojave. Sindikati i radnici trebaju znati da su vremena udobna socijalizma prošla, iako se to ne bi reklo po duhu u dobru dijelu hrvatskog turizma, i da se za pušenje ispred hotela može dobiti otkaz. Poslodavcima bi pak trebalo postati jasno da između uravnilovke i izrabljivanja postoji sredina: upravljanje kadrom u skladu sa zakonom i zdravim razumom, sa zrnom ljudskosti.