U ovoj godini zasigurno će najveća poslovna priča biti kupnja Ine od strane Mola. Namjerno ili nenamjerno politka nam je odlučila kraj 2016., a onda i početak ove, začiniti pričom o hrvatskoj naftnoj kompaniji i njezinom geostrateškom značaju za državu.

Ukratko, ono što smo jeftino prodali sada kupujemo skuplje, a sve pod krinkom domoljublja i već od prije puno godina poznate devize o strateškim interesima države koji su počesto bili samo krinka za brzu i efikasnu rasprodaju državnih poduzeća.

Naravno, u svjetlu politike i onih koji odlučuju, poteze koji mogu i ne moraju biti opravdani daleko je jednostavnije objasniti buđenjem nacionalnih osjećaja koji s racionalnim i ne moraju imati veze, nego opravdanje tražiti u analizama koje se onda i ne moraju svima svidjeti.

Neka odluči struka

Ono što se čuje u javnom diskursu, a što bi svakako trebao biti početak i kraj priče o Ini nije cijena koju ćemo platiti za vraćanje kompanije pod državne skute već što s njom kada postane naša. Mnoštvo je ekonomskih analitičara koji najavljeni potez države ne opravdavaju – dapače, iznoseći procjene o cijeni transakcije koje se kreću od 10-ak do 20-ak milijardi kuna, jasno naglašavaju opasnosti koje takva transkacija nosi za državni proračun i naš inače visoki deficit. Ili prema nekim informacijama za budućnost HEP-a čiji bi se udjel prodavao kako bi se namakli novci. U tom segmentu su u pravu. Ako će i ovako prezadužena država produbljivati javni dug samo da bi zaštitila nešto što je proglasila “nacionalnim simbolom”, onda je to više potez nedoraslog djeteta nego odrasle osobe. Naravno, moramo imati vjeru u to da trenutni politički establišment ne vuče spomenute poteze samo da bi veličao našu eneregetsku snagu na karti EU nego da imaju dalekosežniji poslovni plan koji će podići nekad, pa i sada, najmoćniju kompaniju u zemlji i sačuvati toliko puta spominjana radna mjesta.

Ako polazimo od te premise tada bi premijer Andrej Plenković, ali i čovjek koji se o Ini dosad nije oglasio, a to je ministar energetike Slaven Dobrović, trebali javnosti obznaniti barem petogodišnji plan koji imaju za domaću naftnu kompaniju. Postoji opravdana bojazan, a posebice dok opterećen gospodarenjem otpadom prvi čovjek hrvatske energetike šuti. Naime, u svom nedavnom javnom istupu za tportal Miro Skalicki koji je više od 20 godina radio u Shellu kaže: “Što s Inom? Što želimo? Na primjer, trebaju li nam dvije rafinerije u Rijeci i Sisku? Hrvatsko tržište godišnje troši oko 2,5 milijuna tona derivata. To je manje nego što proizvede jedna rafinerija. Za tolike količine dvije rafinerije nisu potrebne, ali nitko to neće reći. Odluku o Ini treba donijeti struka. Bez vizije razvoja smiješno je govoriti o bilo čemu…”.

Pitanja bez odgovora

Nije on jedini predstavnik struke koji je izgovorio ove riječi. Svi koje svodimo pod naziv “struka” postavili su slično pitanje. Ali, nitko od njih nije dobio odgovor. Na posljednjoj sjednici Vlade raspravljalo se o Ini u zatvorenom dijelu sjednice, a iz priopćenja se doznalo samo to i ništa drugo.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

U svjetlu toga moramo, htjeli li ne, oprezno i s dozom razuma primati ono što dolazi iz usta političara. Jer ako na ime povećanja deficita i dugova koje će plaćati još i naši unuci kupimo nešto s čim ne znamo što bi ova država neće krenuti naprijed ni energetski ni u kojem drugom smislu. Zato u ovu godinu moramo ući s nadom da će nam plan za Inu i njezinu budućnost biti što prije iznesen. Bez toga mogao bi to biti loš početak godine.