Imunološki zavod ogledan je primjerak kako se u hrvatskim tvrtkama i većinskom državnom vlasništvu vodi poslovanje i rješavaju problemi.

Proizvođač cjepiva koji je prije pedeset godina bio profitabilan danas se na životu održava umjetno. Zanemarivan godinama, na lošoj je lokaciji, nema licence, nema opremu, nema dovoljno stručnjaka, ima puno kadra koji nije potreban. Nekoliko desetaka godina u Imunološki se nije ulagalo, nije se restrukturiralo i prilagođavalo tržištu, država je upirala prstom u lošu upravu, a ona u državu koja koči razvoj i ne omogućava ulaganje. U međuvremenu je izgubljeno tržište, počelo se gomilati dugove, a potom i griješiti u poslovanju, dijelom u neznanju, no i silom prilika u uvjetima koji su stvorili savršenu podlogu za ono što se na sudu zove malverzacija. Trebalo je održati nos iznad vode, pa bar prividno. Vlasnik je u međuvremenu malo pričao o privatizaciji, malo o dokapitalizaciji, raspisivao i poništavao natječaje za strateške partnere, toliko da održi privid da je državi stalo do ove ‘strateški važne’ firme. U tom je duhu i smijenjena stara uprava, pa je prije pola godine došla nova koja sad u nevjerici okriva nered u poslovanju kojeg godina nije vidio Nadzorni odbor. I spominju se istražni organi. Na redu su uhićenja, saslušanja, pritvori, optužnice, višemjesečna natezanja… U međuvremenu se suštinski ništa u Imunološkom nije promijenilo, niti to više nitko ne očekuje. Zbilja, sve realnije zvuči stara sumnja da državi ne treba proizvođač cjepiva nego zemljište koje će dobro prodati.