Prije svega, potrebno je razumijevanje javne uprave i – skromnog – hrvatskoga gospodarstva da je ulaganje u znanje, istraživanje i razvoj nešto što može pokrenuti Hrvatsku naprijed. Sve dok u glavama, ali i kroz konkretna djela, u potpunosti ne profunkcionira tronožac 'znanost-gospodarstvo-vlast', značajnih iskoraka neće biti."

Taj zaključak Nedjeljka Perića, dekana prestižnog Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, zapravo je suma sumarum ovomjesečnog priloga Hrvatska 2020, posvećenog obrazovanju, njegovoj reformi i načinima na koje se može doseći veća zapošljivost radne snage. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije, koja bi trebala 'pokriti' razdoblje do 2030. godine, još se piše, pa ne znamo kakva se to rješenja za budućnost predviđaju. Ono što je, međutim, očito, i o čemu je pričala većina naših sugovornika u ovome broju, jest da učenje i praksa, znanje i gospodarstvo, inovacije i komercijalizacija, u ovoj zemlji nisu usklađeni niti spojeni. Može li strategija, koja će biti objavljena na dan ulaska Hrvatske u Europsku uniju, biti dugo željeni okidač za stvarne promjene, trenutno se nitko ne usudi prognozirati. Uostalom, i samu Europsku uniju muči problem kvalitete obrazovnog sustava i njegove neusklađenosti s potrebama gospodarstva.

Ne čudi stoga što se još nije ostvario, o čemu piše Zrinka Živković Matijević, direktorica ekonomskih istraživanja RBA, stari plan EU da postane najkonkurentnije gospodarstvo svijeta, sa stopom zaposlenosti od 70 posto. To su, naime, i dalje Sjedinjene Države. Novi je plan, zacrtan u strategiji rasta Europa 2020, da se stopa zaposlenosti digne na 75 posto. U Hrvatskoj je trenutno ta stopa na 55 posto. U reformi sustava obrazovanja, dakle, nismo sami. No, diktata Bruxellesa u tome nema. Kako piše rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš, zemlje imaju slobodu samostalne uspostave pravila i obveza. Politika EU, napominje, traži da se omogući međusobno priznavanje stupnjeva i diploma, te povezivanje kroz programe pokretljivosti istraživača i studenata. "Usporedivost je preduvjet za slobodno europsko tržište rada", kaže Bjeliš. U ovom broju smo saznali i koliko stoji 'proizvodnja' jednog doktora znanosti i sa sigurnošću se može reći da bi njihov odlazak u gastarbajtere na to slobodno europsko tržište rada, ili pak među hrvatske nezaposlene, ovu zemlju skupo stajao, u svakome pogledu. Obrazovanje jednog doktora znanosti stoji, naime, 1,5 milijuna kuna, a trenutno je, kaže nam Marko Pavić, predsjednik Mreže mladih znanstvenika MLAZ, samo na Sveučilištu u Zagrebu višak oko 1000 doktora znanosti.

Za njih kao novake, naime, u akademskim krugovima jednostavno nema dovoljno mjesta, a, s druge strane, ili nisu dovoljno dobro osposobljeni za rad u realnom sektoru ili u tom realnom sektoru za njih nema posla. Sudaraju se s poražavajućom činjenicom da premalo hrvatskih tvrtki ulaže u istraživanje i razvoj. Cijela priča o obrazovanju i tržištu rada, odnosno gospodarstvu, izgleda kao začarani krug. Izlaz, barem onaj u nuždi, moglo bi biti tzv. cjeloživotno obrazovanje, prekvalifikacije i dokvalifikacije. Ali, na žalost, i tu smo u začaranom krugu: ne samo da mali broj hrvatskih građana želi učiti nakon što završi formalno obrazovanje, nego za to nema niti preduvjete. "Porazna statistika posljedica je općeg stava prema učenju i našeg mentaliteta, ali i činjenice da golem broj ljudi nema ni ključne kompetencije za cjeloživotno učenje", smatra Hrvoje Balen, predsjednik Upravnog vijeća Visokog učilišta Algebra. Poražavajuće? Pa, zaista i jest.