Moglo bi se ispostaviti da je nadolazeći referendum o nastavku članstva Velike Britanije u Europskoj uniji, koji će se gotovo sigurno održati ove godine, još jedna od većih katastrofa koje će zahvatiti Europu. Ako se, kako se čini sve više mogućim, britanski glasači odluče za odlazak, rezultat bi bila duboko destabilizirana Europska unija i raspad Velike Britanije.  
Budući da je Europska unija suočena s trajnom krizom, problem je u činjenici da podržavanje Brexita ima značajnu intelektualnu i emocionalnu draž. Čak i prethodno pojavljivanju dužničkih problema u eurozoni u razdoblju od 2009. do 2010., brojnim Britancima činilo se jasnim da, u cilju veće otpornosti na šokove, valutna unija nalaže veću integraciju, osobito po pitanju nekog oblika fiskalne unije. Drugim riječima, Europa bi se trebala ponašati više poput nacije-države. A to je sporazum kojeg se Velika Britanija nikad nije bilo voljno pridržavati.
Također, na emocionalnoj razini, strah od imigracija velikih razmjera, kako unutar, tako i izvan Velike Britanije, potaknuo je populističku protureakciju, koju je intenzivirala nedavna izbjeglička kriza. Populistička reakcija pouzdaje se u bizaran, ali očigledno rezonantni argument da Europa – ili, bolje rečeno, Njemačka – potiče priljev izbjeglica. 
U međuvremenu, zagovornici nastavka članstva Velike Britanije u Europskoj uniji činili su grešku za greškom. Brojni su očigledno zasnivali svoje nade na nerealnom očekivanju da mogu ponovno ispregovarati sporazume s Europskom unijom. Osobito su pokušali izložiti argumente u korist slabljenja ključnih elemenata europskih integracijskih procesa, posebice vezano uz mobilnost radne snage.

Primjer države-nacije 

Nadalje, zagovornici članstva u Europskoj uniji upozorili su na gospodarski šok koji bi izazvao Brexit. To se možda činilo razumnom strategijom, ali strah je iracionalan; on može potaknuti glasače u smjeru očiglednih izvjesnosti koje pruža država-nacija. 
Može li postojati manje privlačan način za predstavljanje europske priče od onoga putem akronima najveće proeuropske lobističke skupine Britanija snažnija unutar Europe (BSE)? Naposljetku, “BSE,” podsjeća na “kravlje ludilo” ili BSE – bovine spongiform encephalopathy, fatalnu degenerativnu bolest sporog tijeka razvoja. Nije li i Europska Unija također u polaganom raspadu? 
Jačanje onih koji su protiv članstva u Europskoj uniji vrlo je opasno i to ne samo za Europsku uniju. Ako se britanski glasači slože da je struktura Europske unije u tolikoj mjeri manjkava da oni više u njoj ne žele sudjelovati, oni implicitno osuđuju neobičnu uniju poput Velike Britanije, koja implicira problematičnu fiskalnu uniju.
Doista, uopće nije jasno da je Velika Britanija dobar primjer države-nacije za koju brojni eurofobi tvrde da je najpoželjniji oblik političke organizacije. Ona je više nalik na “kompozitnu monarhiju” koju je povjesničar John Elliott prepoznao kao dominatni oblik vlasti u šesnaestom stoljeću, kad su se odvojeni entiteti poput Aragona i Kastilje morali držati zajedno. 
Već 2014., škotska nacionalna stranka gotovo je pobijedila na narodnom referendumu o neovisnosti. Brexit bi mogao potkrijepiti taj argument, potencijalno potičući slično mišljenje u Walesu i Sjevernoj Irskoj. Čak bi i u sjevernoj Engleskoj brojni glasači bili privučeni većem naglasku na socijalno blagostanje u Škotskoj.
Te podjele ne podudaraju se s tradicionalnim granicama. Razmotrite podjelu između regije Londona, koja sve više nalikuje na svjetlucavu globalnu super metropolu i ostatka zemlje. Dok sve veći broj migranata dolazi u Veliku Britaniju, taj rascjep postat će sve zamjetniji. Dok globalni grad poput Londona mora biti otvoren prema svijetu – privlačeći najveće talente, turiste, djelatnike uslužnog sektora i, možda, nehotice, kriminalce ili čak teroriste – veći dio ostatka zemlje preferirao bi biti zatvorenim.
Britanci trenutno osobito dijele sve veće razočaranje onim što Europska unija može ponuditi, u smislu gospodarstva i ostalog. Ali to je daleko od bilo čega sličnog osjećaju zajedničkog identiteta. Zaista, poput Europske unije, Velika Britanija pati od pomanjkanja objedinjavajućeg identiteta ili priče.

Traženje identiteta

Naravno, to ne znači da se ne traži nikakav identitet. Prethodni premijer John Major nazvao je Veliku Britaniju “zemljom dugih sjena na terenima za kriket, toplog piva, nepobjedivih zelenih predgrađa, ljubitelja pasa i punjača bazena te, kao što je rekao George Orwell, ‘Usidjelica koje bicikliraju na svetu pričest kroz jutarnju izmaglicu’”. On je zaista opisao Englesku. Doista, ključni elementi modernog britanskog identiteta izgleda svi pripadaju Engleskoj, a ne kompozitnom entitetu.
Također, na sličan način, etablirana ili državna crkva je Church of England, koja je uspostavljena prije gotovo 500 godina kad je kralj Henry VIII odlučio da katolički papa ne bi trebao presuditi njegovom braku. Institucija nazvana engleska baština (English Heritage) štiti prošlost od povijesnih znamenitosti Stonehengea do starih seoskih kuća koje se slave u televizijskim kostimiranim dramama. Novac kontrolira središnja banka – Bank of England; dok Škotska i Sjeverna Irska izdaju vlastite novčanice koje vlasnici trgovina u Engleskoj često ne prihvaćaju. 

Britanska ranjivost

Kad je Henry VIII usvojio Statut koji gasi pravo žalbe u Rimu, sa svojom deklaracijom da “je ovo kraljevstvo Engleske jedno carstvo” – što je bila prva jasna tvrdnja ideje nacionalnog suvereniteta – uslijedila je brutalna kampanja u cilju istrijebljenja stare vjere. Međutim, nastojanja za stvaranjem novog, kompozitnog identiteta, očito su podbacila. To čini Veliku Britaniju o ranjivim po pitanju raspada – ishod koji bi Brexit učinio još vjerojatnijim. 

© Project Syndicate, 2015.

Kad povijest postane pametna

Šibenik napravio iskorak: Tvrđave postaju “pametni” ekosustavi

Od betona do fotonapona

Zelena gradnja više nije trend već postaje standard