Percepcija Hrvatske kao jedne od deset zemalja koja se najviše trudi poboljšati poduzetničko okruženje, koju bi moglo stvoriti posljednje izviješće Svjetske banke Doing business 2007., tanak je razlog za zadovoljstvo. Hrvatska, naime, po mnogim kriterijima veoma bitnim za svakodnevno poslovanje još uvijek prilično zaostaje za europskim zemljama, pa čak i za većinom zemalja iz najbližeg okruženja. Pozicioniranje na samom dnu rang-ljestvice, kao što je to slučaj s izdavanjem dozvola, po čemu je situacija gora jedino u Zimbabveu, Tanzaniji, Eritreji i Istočnom Timoru, za hrvatski je imidž poražavajuće. Posebice uzme li se u obzir činjenica da se niz poteškoća oko izdavanja dozvola često povezuje s korupcijom i doživljava ih se kao ključnu prepreku realizaciji ulaganja, na što Hrvatsku Svjetska banka upozorava još od 2000. godine.

Predugi rokovi
I na još nekoliko problematičnih područja koje investitori uzimaju u obzir kada biraju destinaciju za ulaganja, a zbog kojih je Hrvatska i dalje vrlo loše pozicionirana na ljestvici Doing business, Svjetska banka također je upozoravala u svojoj poznatoj studiji FIAS, a čemu se još očito nije posvetilo dovoljno pažnje. Primjerice, za upis u zemljišne knjige investitor u Hrvatskoj prosječno treba 399 dana, čak više od Bosne i Hercegovine ili Ruande i Gane. U Srbiji je taj rok znatno kraći, 111 dana, dok je u Rumunjskoj za upis potrebno čekati ukupno 150 dana, a u Bugarskoj svega 19 dana. U Slovačkoj, zemlji koja se zadnjih godina nametnula kao poželjna destinacija za ulaganja, za upis vlasništva treba još manje, tek 17 dana, a taj rok najkraći je u Norveškoj, u kojoj je cijelu proceduru moguće obaviti samo u jednom danu. Od bivših tranzicijskih zemalja tom se idealu najviše približila Litva, u kojoj proces registracije vlasništva traje tri dana. U Svjetskoj banci, dajući pojašnjenja nekih ocjena za Hrvatsku, navode vladine poteze koje bi u idućem izvješću trebale poboljšati mjesto Hrvatske na globalnoj listi u tom segmentu. Tu prije svega ističu model po kojem je upis nekretnina u zemljišne knjige prenesen sa sudaca na sudske službenike, kao i činjenicu da Internetom dostupan registar obuhvaća sve sudove, a onaj u Zagrebu je i digitaliziran. U većim gradovima je osim toga i skraćeno vrijeme potrebno za uknjižbu. Prilično gorak okus ostavlja i dio izvješća koji govori o zaštiti investitora. Percepcija autora studije je da Hrvatska u tom dijelu nije napravila dovoljno, te je svrstana tek na 156. mjesto, ostavljajući iza sebe uglavnom zemlje Trećeg svijeta. S obzirom na percepciju Hrvatske kao regionalnog lidera za Vladu će zasigurno biti “hladan tuš” to što su sve zemlje Jugoistočne Europe daleko bolje pozicionirane po ukupnim uvjetima poslovanja. Kada bi investitori svoje poslovne odluke donosili temeljem izvješća Svjetske banke, Hrvatska bi definitivno bila njihov zadnji izbor u Europi.

U Albaniji bolje
Čak i zemlje bez institucionalnih odnosa s EU, poput Albanije, bolje su pozicionirane od Hrvatske. Albanija je, naime, na 120. mjestu te globalne ljestvice, a od susjednih država najbolje je prošla Slovenija, smjestivši se na 61. mjesto, te Srbija, koja je na toj ljestvici zauzela 68. mjesto. Crnogorci su odmah iza, na 70. poziciji, a Makedonci na 92. mjestu, dok je i BiH ušla među prvih sto, na 95. mjesto. Buduće članice EU, Bugarska i Rumunjska, za razliku od Hrvatske nalaze se u krugu zemalja s pogodnijim okruženjem za biznis. Bugarska je naime na 54., a Rumunjska 49. mjestu rang-ljestvice. Hrvatskoj u svemu mala utjeha može biti to što i sama Svjetska banka priznaje određene slabosti svoje metodologije, ali i to što je njezin indeks lakoće poslovanja prilično ograničenog opsega. U obzir uzima, naime, deset područja važnih za poslovanje (osnivanje i zatvaranje poduzeća, izdavanje dozvola, zapošljavanje, upis vlasništva, dostupnost kredita, zaštita ulagača, plaćanje poreza, provedba ugovora i trgovina s inozemstvom), a potpuno su ispušteni neki, također važni aspekti poslovanja. Tako se uopće ne vrednuje blizina određene države velikim tržištima, kvaliteta infrastrukturnih usluga, sigurnost imovine od krađe i pljačke, transparentnost javnih nabavki, makroekonomski uvjeti, te čak i razvijenost i kapaciteti institucija. U Svjetskoj banci čak i sami konstatiraju kako “Hrvatska stoji dobro u mnogima od tih drugih područja”.
(Mirela Klanac)