Neću o tome da IT, a ni softverska industrija još uvijek nisu vertikalne industrije u Strategiji pametne specijalizacije Hrvatske. Neću ni o tome da porezno, kako lokalno tako i kroz loše vanjsko-trgovinske ugovore, još uvijek ne stimuliramo softversku i većinu visokotehnoloških industrija u Hrvatskoj. Ali vrijedi ilustrirati do koje se mjere još uvijek softverskom i drugim visokotehnološkim industrijama Vlada bavi nedovoljno ozbiljno.

Ovaj tjedan dobili smo prvi veliki primjer certifikacije softvera u Hrvatskoj. Obično se o softveru govori kao usluzi, a ova certifikacija potvrda je da je riječ o proizvodu i da iza nje stoji jedna softverska tvornica te da je ona dio jedne industrije, i to softverske.

Ta tvornica, InfoDom, u certifikaciju svoje softverske platforme eGOP 10.x uložila je 17 milijuna kuna ili više od dva milijuna eura.

Skupa prepreka

Usporedbe radi, da bi Mate Rimac mogao serijski proizvoditi novi model svog električnog automobila morao bi jedan do dva primjerka odvesti na crash testove i razna druga testiranja. Pri tome bi ih testeri u potpunosti uništili. Tek nakon toga, te zadovoljavanja svih uvjeta testiranja, imao bi nužne certifikate, koji bi potvrdili da je novi model Rimčeve električne jurilice u toj formi i kvaliteti izrade siguran i u skladu sa svim propisima koje zahtjeva EU, i da ih u tom obliku može “naštancati” koliko hoće i slobodno prodavati na europskom tržištu. Mate Rimac, barem koliko je dosad poznato javnosti, to još uvijek nije napravio. Razlog je taj što mu automobil stoji više od milijun dolara. Dva čine dva milijuna dolara. Nitko ne veli ni da bi dva bila dovoljna, možda bi trebala tri, a InfoDom je svoju certifikaciju platio kao dvije i pol Rimčeve jurilice.

No, ne samo da je riječ o vrlo skupom procesu već i u Hrvatskoj nema dovoljno ekspertize i mogućnosti da se takva certifikacija napravi. K tome, ne treba zanemariti da bi taj proces trajao neko vrijeme i da se ishod ne zna odmah unaprijed. Možda bi za serijsku proizvodnju bilo nužno napraviti neke izmjene i dodatno ulagati u R&D. Ovakvi problemi nisu nešto s čim se u Hrvatskoj suočava samo Mate Rimac.

Traži stranog partnera

Bojan Jerbić, otac RONNA-e, hrvatskog robota neurokirurga na sličnim je mukama. Nije da RONNA, kao ni Concept One i Two u smislu svojih performansi već danas ne bi mogli na tržište kao serijski proizvodi s oznakom “Made in Croatia”. No, ne mogu, jer tako složeni, visokotehnološki proizvodi moraju imati potvrde – certifikate.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

I dok Rimac svoje aute može certificirati pojedinačno, što i radi jer je povoljnije, u industriji medicinske opreme Jerbić to s RONNA-om ne može. Sve RONNA-e moraju biti identične, jer moraju proći skupa klinička testiranja zbog razvoja, a zatim još takvih testiranja zbog ishođenja CE certifikata. I onda opet, ni za certifikaciju RONNA-e u Hrvatskoj nema dovoljno ekspertize, jer ovdje nemamo proizvođača medicinske opreme koji bi takav proces zna voditi od početka do kraja.

Zato Jerbić za certifikaciju RONNA-e, koja će trajati 5-7 godina, traži stranog partnera ili se hrvatski robot neurokirurg nikada neće serijski proizvoditi i kao takav prodavati na EU tržištu.

Na udaru i startupi

Certifikacija je problem i s kojim se susreću brojni domaći startupi. Primjerice, Bellabeat za svoj pametni nakit Leaf ima FCC i CE certifikate što nije bilo ni jeftino ni jednostavno napraviti. No, Bellabeat je svojevremeno primio najveću investiciju u neki hrvatski startup, i k tome primio je to od investitora iz Silicijske doline koji su mu dali pristup ekspertizi i drugim resursima nužnim za certifikaciju. S certifikacijom se u biznisu susreću takoreći sve hrvatske visokotehnološke tvrtke koje rade proizvode, znači cijela visokotehnološka industrija.

Sad znamo da se s tim moraju nositi i softverske tvrtke koje rade proizvode. Drugim riječima, certifikacija je, a uključuje znanja, kapital i adekvatna tijela koja to mogu obaviti, sastavni dio poslovne infrastrukture nužne za izgradnju svih visokotehnoloških industrija, uključujući i Industriju 4.0. A bez infrastrukture nema industrije, kakva god bila.

No, badava je o tome pričati dok su nam infrastruktura i dalje samo ceste, pruge, luke, aerodromi, vodovodi, kanalizacije, plinovodi i strujne mreže, a ne prepoznajemo da su to danas mnoge druge stvari od platnih mreža i interneta pa sve do – mogućnosti da u Hrvatskoj obavimo certifikaciju svojih industrijskih proizvoda i tako im priskrbimo dozvolu za prodaju na tržištu.v