Kad sam prošle nedjelje već u rano jutro vidio velike gužve na srpskim biralištima, bilo mi je jasno. Ovo je Vučićev kraj. Na takav je rasplet upućivao i posljednji tjedan kampanje u kojem se, više nego ikad, pokazalo da se Vučić “pogubio”, da njegove poruke ne padaju na plodno tlo. Iako ih je, kao i obično, u jedan glas prenosila velika većina medija. U posljednje dvije godine ništa od poluga moći nije mu pomoglo.
Prividno je održavao sliku moćnika, a u pozadini se događalo rastakanje režima koji nije znao odgovoriti na energiju i dinamiku studentskog pokreta. Studentska lista nije samo pobijedila Vučića. Ona je u protekle dvije godine, od jednog heterogenog pokreta nastalog nakon tragedije u Novom Sadu, uspjela artikulirati najvažniji stav koji im je donio pobjedu, a to je demontaža Vučićevog modela vladavine. Ponovna uspostava republike je imperativ i to je ono za što su uspjeli pridobiti većinu birača.
Posao neće biti jednostavan. Da bi se moglo krenuti od nule, potrebno je čišćenje. Lustracija. Zato ovo što gledamo proteklih dana nije “revolucionarni teror”, kako optužuju Vučić i Brnabić, već nužan početak stvaranja jedne nove Srbije koja se ne može početi graditi sa starim kadrovima. Tu već upadamo u moguću veliku zamku. Tko će zamijeniti sve te SNS-ove trabante u državnim tijelima, javnim poduzećima, pravosuđu, policiji, vojsci…?
Ima li Studentska lista snage demontirati interesnu strukturu koja se desetljećima taložila i petrificirala u dubokim slojevima srbijanskoga društva, u različitim državama, režimima i ideologijama? Jesu li se dobro pripremili? Već idućih nekoliko tjedana dat će nam odgovor na to pitanje.
Nisu, pritom, toliko važni sami kadrovi koji će “odozgo” diktirati te procese. Oni se moraju truditi samo da u eter izbacuju prave poruke, što zasad čine korektno. Problem je onaj srednji ešalon, tzv. “nevidljivi kadrovi”, koji su nužni za operativno provođenje politike. A ovdje je to posebno važno, stoga što se ne radi samo o promjeni politike. Radi se o promjeni paradigme funkcioniranja države u kojoj je najčešće ipak bilo važno što misli i radi “duboka država”.
Nažalost, već gotovo cijelo stoljeće razvoj je srpskog društva, a posebno političkih elita, sigurnosnog aparata, organiziranog kriminala i privilegiranog poslovnog svijeta bio uvezan u tajne ili javne mreže uzajamne zaštite, ucjena i ovisnosti. Političke stranke i istaknuti pojedinci samo su “manekeni” iza kojih stoje “nevidljive mecene”, ljudi koji raspolažu informacijama, dosjeima, kapitalom i vezama.
Oni su živi i danas, nakon što je Studentska lista odnijela apsolutnu pobjedu. Neće preko noći nestati niti tajkuni čije stvarno vlasništvo nije lako utvrditi, sumnjivi tokovi novca, namješteni poslovi. Posebna priča su javna poduzeća kao izvorište moći, kao i mediji održavani političkim novcem. Svi oni ne moraju pobijediti ni na jednim izborima da bi nastavili upravljati važnim dijelovima društva.
U prijevodu, Ćacilend je nestao u jednoj noći, ali trebaju biti demontirani i oni koji su iza njega stajali. Što se odnosa između Srbije i Hrvatske, ne treba imati iluzije. Oni neće procvjetati, još dugo nećemo biti samo “dobri susjedi”. No, promjene u tonu i stilu komunikacije među državama imamo pravo očekivati vrlo brzo. Bio bi dobrodošao i neki “poguranac” s važnijih adresa.
Naime, postoje mnogi projekti zamrznuti desetljećima koji čekaju na realizaciju. Primjerice, željeznička pruga Zagreb – Beograd. Ne trebate biti politički genij da biste shvatili da će takvi projekti najbrže povezati dvije države u svakom smislu. Štoviše, to je i važan europski infrastrukturni projekt. Želim vjerovati da dolazi vrijeme za realizaciju takvih projekata. I nadam se da više neću morati pisati takve uvodnike. Nego da ćemo napokon početi raditi i surađivati – zajedno…
