Sudeći prema rezultatima iz posljednjih nekoliko financijskih izvješća nacionalnog lanca marina ACI, čini se kako je na čelo te kompanije samo trebalo postaviti direktora dovoljno zdravog razuma, koji je sposoban zamisliti da upravlja vlastitom, a ne tvrtkom u većinskom vlasništvu države.

Međutim, prema ostalim potezima koje vlasnik kompanije (ne) poduzima, još se više čini da država nema pojma što će sa svojom zlatnom kokom u koju se pretvorio ACI, što trenutno izgleda kao da mu može jamčiti samo stagnaciju i neizvjesnost. Kad netko u turističkom sektoru povećava dobit unatoč investicijama, i to u kriznoj godini, ne koristi državne subvencije, uskoro se riješava svih dugova i spreman je samostalno ući u novi investicijski ciklus, čak i zna u kojem smjeru, zaslužio je biti prozvan zlatnom kokom. Što većinski vlasnik radi da oplodi zlatnu koku? Vlada kaže da je ACI od strateškog značaja za državu i neće u privatizaciju, pa onda u javnost pušta balone da će tvrtka biti među onima koje kani prodati da bi popunila državni proračun. Bez znanja uprave i bez koordinacije s HFP-om kao formalnim vlasnikom, državna agencija uvrštava ACI u katalog investicijskih projekata u turizmu, uz hotele koji grcaju u dugovima, nudeći potencijalnim ulagačima osnovne podatke o tvrtki koji se mogu pročitati na internetu. Istodobno ne radi gotovo ništa da istim tim ulagačima omogući i ubrza ulaganja, pa je proširenje jednog veza ili vez za megajahtu još uvijek cilj do kojeg ACI može doći tek za tri do pet godina, dakako ako uspije. Sve je to štetno ne samo za ACI, već i za budućnost nautičkog turizma u Hrvatskoj koji nam može dovesti baš ono što želimo, goste dubokog džepa i imidž destinacije za luksuzni turizam.