U još jednom lovu na sezonce koji se otvara u veljači u turizmu opet isto pitanje: Zašto u Hrvatskoj nije zaživio institut stalnog sezonca iako smo ga ozakonili prije jedanaest godina?

Tada je velika novost koju je donio Zakon o radu bila pozdravljena sa svih strana jer uvođenje stalnih sezonaca ne samo da štiti radnike nego ih i motivira na bolji rad i veće zalaganje. Poslodavcima sustav omogućuje ulaganje u radnike bez straha da će ih izgubiti čim zapuše prva jača bura, a opet jamči manje troškove kadra u uvjetima visoke sezonalnosti jer se država obvezuje na sufinanciranje doprinosa u mrtvoj sezoni. Rezultat je znatno veća kvaliteta kadra, a time i usluge u hotelskom biznisu. Pa ipak, stalni sezonci mogu se u hrvatskom turizmu prebrojiti na prste. Ne prođe strukovni kongres na kojem se ne spomene taj problem. S obzirom na stanje u hrvatskom hotelijerstvu i afmosferu u sektoru, bilo bi čudno da je obrnuto, da je stalni sezonac pravilo, a ne iznimka. Visoka zaduženost, poslovanje s gubitkom i popunjenost daleko ispod granice profitabilnosti u hrvatskim su visokokategornicima gotovo pravilo. Mnogi su hoteli stoga već dugo na prodaji, a perspektiva im je vrlo neizvjesna. Usto, u eri štednje najprije se reže na kadrovskim stavkama, pa i onda kad to nije nužno. Kombinacija objektivnih okolnosti i krize, koja može služiti kao dobra isprika, stavili su stalne sezonce na čekanje, do daljnjeg.