U posljednjih je nekoliko godina kineski suficit na tekućem računu – koji je od 2000. godine u prosjeku godišnje dosezao 220 milijardi dolara – nailazio na kritiku ostatka svijeta, no Njemačka, koja ima sličan iznos suficita (u prosjeku 170 milijardi dolara godišnje otkako je 1999. godine uveden euro), dosad je izmicala globalnoj pozornosti.

Razlika je, smatralo se, bila u tome što je riječ o monetarnoj uniji. Dokle god je eurozona u cjelini bila u razmjernoj ravnoteži, njemački se suficit smatrao nevažnim, baš kao što, primjerice, teksaški suficit za SAD nikad nije bio problem. Za razliku od toga, kineski se suficit smatrao uzrokom globalne neravnoteže. Taj je argument točan u smislu da na tečaj može utjecati višak na tekućem računu ili deficit monetarne unije u cjelini. Usto, za razliku od Kine, Njemačka više nema "nacionalnu tečajnu stopu" koja se može prilagoditi višku na tekućem računu. Ti su čimbenici, uz nedostatak podataka o trgovini unutar pojedinih državnih regija, ekonomiste vrlo rijetko navodili na razmatranje unutarnjih suficita ili deficita pojedinih država.

No, u neto okvirima neka državna regija – ili, kao što je slučaj u Njemačkoj, država ili podregija unutar monetarne unije – i dalje "oduzima" od državnog ili globalnog zbroja ako izvozi više nego što uvozi. Prisjetite se kako su pojedine američke države smanjile potrošnju – a mnoge imaju ustavnu obvezu balansirati proračun – što je donekle frustriralo masovne američke savezne poticaje u 2010. i 2011. godini. Iz tog se razloga važno zapitati povećava li ili narušava država veličine Njemačke – ili velike savezne države poput Kalifornije i Teksasa – ukupnu globalnu potražnju. (Štoviše, da su samostalne države, Kalifornija i Teksas bile bi na 12. i 14. mjestu najvećih svjetskih gospodarstava u 2012., ispred Nizozemske, Meksika i Južne Koreje.)

To je pitanje utoliko važnije zato što Nizozemska i Austrija, sjevernoeuropski susjedi Njemačke i eurozone, i dalje imaju suficite na tekućem računu, a južnoeuropske zemlje u krizi smanjile su prethodno visoke deficite jer su mjere štednje smanjile domaću potražnju i otvorile prostor za povećanje izvoza. Zbog toga će eurozona u cjelini ove godine imati 260 milijardi dolara viška na tekućem računu, a ta će nova globalna neravnoteža biti u bliskijoj vezi s učinkom Kine u posljednjih deset godina. Europske zemlje koje nisu članice eurozone, a ostvaruju višak na tekućem računu – Švedska, Danska, Švicarska i Norveška (koje sve donekle vežu tečaj uz euro) – povećavaju ovu globalnu neravnotežu. 

Interna devalvacija
Sjeverna Europa, pa tako i spomenute četiri države, uključujući Njemačku, Nizozemsku i Austriju, imaju golem višak na tekućem računu od otprilike 550 milijardi dolara. Kineski suficit, pak, ove godine vjerojatno neće premašiti 150 milijardi dolara. Štoviše, kineski je godišnji suficit bio najviši 2007. i 2008. godine, oko 400 milijardi dolara, kad je SAD bio spreman uvesti trgovinske sankcije Kini jer je tu neravnotežu smatrao prijetnjom vlastitoj stabilnosti i svjetskom gospodarstvu. Najveći je problem situacije u eurozoni to što je stopa nezaposlenosti u nekim kriznim zemljama (Španjolskoj i Grčkoj) i dalje viša od 20 posto. Te države pokušavaju provesti zahtjevnu "internu devalvaciju"- smanjenje troška domaće jedinice rada u odnosu na jača gospodarstva eurozone – dok ukupni suficit eurozone koji su uzrokovale sjevernoeuropske zemlje stvara uzlazni pritisak na tečajnu stopu, što im potkopava konkuretnost izvan monetarne unije. 

Održati vrijednost eura
Španjolska i Grčka ove su godine uspjele provesti internu devalvaciju od otprilike pet posto u odnosu na Njemačku, no njihova konkuretnost u odnosu na SAD i zemlje koje valutu vežu uz dolar nije se popravila jer je euro u odnosu na dolar povećao vrijednost za pet posto. Štoviše, euro treba povećati vrijednost jer eurozona u cjelini trenutačno ima povelik višak na tekućem računu. Možemo samo žaliti južnoeuropske zemlje, koje bi Francuzima čak trebale zahvaliti na tome što ne mogu nametnuti učinkovite mjere štednje pa tako i dalje imaju malen deficit na tekućem računu, koji je spriječio daljnji rast suficita eurozone. No, žaljenje neće pomoći. Sjevernoeuropske zemlje, koje imaju dosta prostora za povećanje plaća i provođenje ekspanzijskih politika, tako moraju postupiti. To će izravno pridonijeti građanima sjeverne Europe, a i pomoći im da održe vrijednost eura te potaknu rast i prilagodbu u južnoj Europi i globalnom gospodarstvu u cjelini.