U godini u kojoj je hollywoodska produkcija izbacila uistinu pravo remek djelo, "Vuk s Wall Streeta", s uvijek fantastičnim Leom DiCaprijem u glavnoj roli, ekipa koja ordinira najznačajnijim tržištem kapitala na svijetu nije im ostala dužna.

Dapače, stječe se dojam kako su čak odlučili pokazati da mogu i bolje…Američki indeksi probili su sve plafone, "kočnice" su bile izvan upotrebe, stiskalo se samo po gasu, tzv. fundamenti su, kako se to voli reći, ostavljeni u ropotarnici povijesti. Ako čovjek bolje razmisli, možda im je tamo zaista i mjesto… No, vjerojatno prvi puta u povijesti dečki (ali i djevojke) koje smatramo sinonimom za neutaživu pohlepu nisu za to ludilo najzaslužniji. Izvan svake sumnje i dostojne konkurencije prvo je mjesto zauzela američka središnja banka (Fed).

Bankrot gradova
Da Amerikanci putem Feda "polijevaju" tržište ne više jeftinim nego besplatnim novcem danas je već notorna stvar. Riječ je o modernoj bajci kojoj su korijeni mnogo dublji i stariji od 40 godina, a početak seže još u vrijeme kada je Nixon ukinuo vezanost dolara za zlato. Svim sljedećim vladama to se također činilo više-manje OK, pa su s godinama postajali sve opušteniji i slobodniji, da bi se tijekom 2007., dakle već godinu dana prije sloma burze, i potpuno "otkačili". Brojčano gledano, Fed je od tada 10 puta smanjivao referentnu kamatnu stopu, od 5,25% do današnjih 0 do 0,25%. Već nam i taj podatak sam za sebe nepobitno govori da su ih događaji neprestano iznenađivali, što je čuveni bivši guverner Greenspan u više navrata i priznao. No, ono što se zbivalo nakon što je Obama krajem 2008. došao na vlast ne može se opisati bolje nego s nekoliko čistih brojki…

Javni dug SAD-a povećao se za gotovo 4 bilijuna dolara (s bitnom opaskom da se u vrijeme Busha mlađeg od 2003. do 2008 udvostručio) i danas iznosi 17,29 bilijuna, što je oko 54,5 tisuća dolara po stanovniku, a svakoga dana raste za nevjerojatnih 2,6 milijardi dolara. Prema nekim izvorima, razne vladine agencije preuzele su tijekom krize dodatnih 5 bilijuna dolara dugova kojih u službenim statistikama nema, što znači da bi dug mogao iznositi više od 22 bilijuna. Nadalje, svakoga sata u danu američka vlada potroši 200 milijuna dolara kojih nema, a svakih dva mjeseca posudi više novca nego što godišnje zaradi 100 najvećih tvrtki u Americi čije su dionice izlistane na burzi. Zadnjom rundom kvantitativnog popuštanja tzv. Q3, Fed se obvezao isprintati svježih 85 milijardi dolara svakog mjeseca kako bi SAD uspijevao otplatiti sve dugove i uopće namiriti sve ostale troškove. Kako se čini, u bezizlaznoj situaciji su i mnogi američki gradovi od kojih su neki zadnjih godina počeli obznanjivati da su u bankrotu, a valja napomenuti vrlo bitnu činjenicu kako u SAD-u samo 27 država dopušta svojim lokalnim jedinicama legalno proglasiti stečaj.

Kineski ugovori
Kako vidimo, s ovim se brojkama Wall Street ne zabavlja, no bilo bi, a prije ili kasnije i biti će, zanimljivo vidjeti kako će reagirati kada kamate počnu rasti. Nije teško zaključiti kako će se tada javni dug SAD-a enormno povećati, a dioničko tržište, i ne samo ono, ostati bez goriva visoko u zraku. Opravdano je upitati se hoće li SAD uopće biti u stanju plaćati kamate na dospjela dugovanja, a kamoli glavnicu? O tome sa zebnjom govore mnogi poznati američki ekonomisti i političari od Krugmana i Roubinija, pa čak do zadnjih dana i u našoj javnosti spominjanog guvernera New Jerseya Chrisa Christiea, a upravo u ovo vrijeme prije godinu dana došlo se i na bizarnu ideju da se iskuje kovanica od bilijun dolara koja bi se deponirala u Fedu za slučaj nemogućnosti podmirenja dospjelih dugova. Ono što predstavlja dodatnu, a vjerojatno i najveću opasnost po američko gospodarstvo je nešto o čemu se već godinama potiho govori, a to je poljuljani status dolara kao glavne svjetske zamjenske valute. Ostala vodeća svjetska gospodarstva već čine konkretne korake kojima pripremaju teren za "vrijeme nakon dolara". Tako primjerice Kina i Južna Koreja dopuštaju svojim tvrtkama podmirivanje međusobnih obveza u juanu umjesto u dolaru, Kina ima takve ugovore i s Njemačkom, Brazilom, Rusijom, Australijom, Japanom, Čileom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Indijom i Južnom Afrikom, a sličan dogovor postoji i u odnosima Japana i Indije. 

Traženost dolara
Sve dok SAD jedini u svijetu može legalno i neograničeno tiskati dolare i zaduživati se, te kupovati naftu i drugu robu za svoju valutu, stvar može i gotovo sigurno "držati će vodu". Kada i ukoliko upravo zbog te silne neograničenosti dolar postane sve manje tražen, ali i nuđen kao glavna valuta (što se već događa), brana bi mogla početi popuštati sa svim predvidivim i još brojnijim nepredvidivim posljedicama po SAD i njegove stanovnike, ali, naravno, i po sve ostale.Nema sumnje kako je SAD svojom, blago rečeno, labilnom monetarnom politikom pokrenuo gospodarstvo, povećao potrošnju, smanjio nezaposlenost, oporavio nekretninsko tržište i enormno povećao burzovnu vrijednost svojih kompanija. Međutim, uzeći u obzir sve gore rečeno, kao i ponašanje burzovnih aktera tijekom čitave 2013. godine, jasno je kako je glavni razlog rekordnih razina američkih dioničkih tržišta upravo Fedovo postupanje. Nikakve analize prihoda i rashoda i budućeg poslovanja, situacija na tržištu rada, spomenuti fundamenti, i slične "znanosti". Stoga bi ova, ali i naredne godine trebale biti pravi ispit koji će dati odgovor na pitanje je li ekonomija doista tako jednostavna kako to izgleda iz američke perspektive.