Ministarstvo zaštite okoliša i energetike naručilo je od Ekonomskog instituta u Zagrebu analizu učinka razdjelnika za radijatore u Hrvatskoj s premisom da su razdjelnici neučinkoviti.

Vrijedni analitičari EIZ-a su uzeli uzorke iz 276 zgrada diljem zemlje s ukupno 22.475 stanova te su proučavali 680.000 mjernih podataka za razdoblje od šest godina i promptno obradili materijal te donijeli višeznačni zaključak da su znatne uštede postignute, da se nekima razdjelnik isplati, a drugima ne, da je potrebno urediti čitav sustav kako bi rezultati bili bolji i u konačnici da razdjelnici u nekim gradovima nisu dali traženi ekonomski efekt.

No, državni tajnik Ante Čikotić, koji je de facto ministar energetike, već je prije dao naslutiti da nije zadovoljan s postojećom praksom ugrađivanja razdjelnika te najavio donošenje novog Zakona o toplinarstvu koji će "napokon" dovesti stanje u "savršenstvo". Naravno da svaka nova vlast ima legitimno pravo urediti svoje resore na način koji smatra najboljim, za što su u konačnici i dobili mandat na izborima, zanimljivo je kako postojeća Mostova garnitura u resornom ministarstvu zadnjim mjeseci vrlo često zbunjuje javnost svojim prijedlozima i interpretacijama postojeće regulative. Počelo je s liberalizacijom cijene struje, i kad su svi upozoravali na praktične probleme liberalizacije, u Ministarstvu su mirno poručivali da sve ide svojim tijekom i da imaju rješenje.

Vlada je uredbom odgodila ovaj problem na godinu dana. Identična situacija je bila i s plinom. Sad su na red došli razdjelnici. Iako analiza pokazuje da su se postigle uštede energije i računa za grijanje 25-35 posto, u Ministarstvu tvrde da nisu isplativi, ali da ne znaju hoće li ih skidati s radijatora. Zbunjenoj javnosti kojoj su svojedobno razdjelnici nametnuti kao obveza od cca. 2500 do 5000 kuna, nije jasno što Čikotić planira. Svoj stav o "ekonomskoj neisplativosti" razdjelnika usprkos činjenici da više od 80 posto potrošača ima manje račune, temelji na "preskupoj tehnologiji", a koja, kako kaže, možda i nije preskupa nego su umjetno dignute cijene zbog obveze njezine hitne ugradnje u Hrvatskoj.

Mnogi obveznici ugradnje razdjelnika su dobili subvencije od prosječno 50 posto investicije koja je za stan od 50-ak kvadrata u Zagrebu koštala oko 2500 kuna. Dakle, građani nisu uložili 5000 nego 2500 ili 1250 kuna i činjenica je da im za povrat ne treba 10 godina nego pet. S obzirom na to da je vijek razdjelnika 10 godina, jasno je da će prosječno domaćinstvo 4-5 godina ostvarivati uštedu od nižih računa za grijanje. Istina, ima stanova u kojima se razdjelnik ne isplati, a neki zatvaraju radijatore i više nego što bi trebali zbog uštede. No, zbunjivati građane, koji su uložili tisuće kuna u nešto što su im energetski stručnjaci i vlast odredili, proizvoljnim zaključcima nedvosmislenih brojki ipak je poprilično neozbiljno.