Svrha eura bila je omogućiti stvaranje krajnje integriranih financijskih tržišta, ali od početka globalne financijske krize 2008. tržišta prolaze kroz postupak renacionalizacije. Stoga sudbina Europe visi o niti: ili će se taj trend nastaviti ili će se europska financijska tržišta do kraja integrirati.

No bilo koji od ta dva izbora bolji je od kompromisnog rješenja. Nažalost, čini se da eurozona napreduje upravo u tome smjeru.Trend prema renacionalizaciji je neupitan. Naime od kraja kreditnog procvata 2008. prekogranična potraživanja banaka iz središnjih zemalja eurozone prema periferiji eurozone sunovratili se s 1,6 bilijuna eura (2,2 bilijuna dolara) na manje od polovice tog iznosa.

Prijenos šokova
Ovaj trend vrlo bi se lako mogao nastaviti ako prekogranična potraživanja postanu tako mala da više nisu sustavski važna, kao prije uvođenja eura. Trenutnim tempom do te točke trebali bismo stići za nekoliko godina. Tako bismo većim dijelom poništili financijsku integraciju koju je euro omogućio. Službeno je renacionalizacija prava anatema. No ona ima i svojih prednosti. Sustavski učinak nacionalnih potresa nije toliko jak ako je prekogranični dug nizak.

Bankrot banke u jednoj zemlji više ne bi poslužio kao okidač za krizu u drugim zemljama jer bi svi gubici zastali na državnoj granici. Nadalje, nacionalni bankovni sustavi sada se mogu puno lakše odvojiti jer su tekući računi perifernih zemalja danas manje-više stabilni te se za sve njih osim Grčke očekuje da će u 2014. ostvariti mali vanjski višak. Uz iznimku Grčke, perifernim zemljama u bliskoj budućnosti priljev kapitala neće biti potreban.Uz suvišak po tekućem računu, renacionalizacija bankarstva koja bi se postigla ograničavanjem međunarodnih prijenosa financijskih šokova mogla bi se pokazati kao istinska stabilizacijska sila. Talijanski štediše, primjerice, i dalje u vlasništvu imaju značajnu količinu stranog kapitala, a strani ulagači i dalje u rukama drže poveći udio talijanskih državnih obveznica. Međutim, kamatne stope na dugoročne obveznice talijanske vlade (kao i troškove zaduživanja talijanskog privatnog sektora) su za oko 250 temeljnih bodova više od njihovih njemačkih inačica (to je takozvana premija rizika).

Kad bi se provela potpuna renacionalizacija, talijanski ulagači prodali bi svoj strani kapital i kupili domaće obveznice, što bi zaštitilo Italiju od financijskih šokova iz inozemstva i smanjilo kamatni teret za gospodarstvo u cjelini.Istodobno se u rukama inozemnih subjekata nalazi talijanskih državnih obveznica u vrijednosti od oko 30 posto BDP-a. Kad bi te obveznice preuzeli talijanski investitori, Talijani bi uštedjeli 0,73 posto BDP-a svoje domovine. A premija rizika koju bi talijanska vlada možda ipak morala platiti više ne bi odlazila u inozemstvo, nego na račune talijanskih štediša, čiji bi se prihodi dakle povećali, a čime cijela država tako ostvaruje neto dobit.Štoviše, kad bi sav javni dug Italije bio u vlasništvu Talijana, bilo kakvo povećanje premije rizika predstavljalo bi lakši teret. Čak i kad bi se premija rizika udvostručila na 500 baznih bodova, troškovi servisiranja talijanskog državnog duga bi porasli, ali bi se taj novac isplatio talijanskim ulagačima. 

Integracija kao kolonizacija
Scenarij suprotan renacionalizaciji podrazumijeva potpunu integraciju financijskih tržišta eurozone. Naime kad bi bankovna unija u potpunosti proradila, prekogranično zaduživanje bi se nastavilo i postalo stabilno, a zajedničke institucije bi apsorbirale nacionalne šokove. Kamatne stope bi se izjednačile na niskoj razini, što bi potaknulo oporavak na periferiji i olakšalo stabilizaciju javnih financija. Nažalost punokrvna bankovna unija u bliskoj budućnosti nije izgledna. Europska središnja banka spremna je preuzeti nadzor nad 120 najvećih banaka koje sadrže glavninu bankarskog kapitala u eurozoni, no koraci koji nužno slijede iz toga već sada su upitni. Većina vlada opire se jedinstvenom mehanizmu za pomoć bankama u teškoćama jer bi on značio da više ne bi imale kontrolu nad vlastitim bankama. O osiguranju depozita uopće se ne raspravlja. A tu su i dodatne pravne i političke prepreke koje sprječavaju stvaranje istinske zajedničke zaštitne mreže.

Dakle, u ovom bi scenariju integracija u najboljem slučaju preuzela oblik svojevrsne kolonizacije uslijed koje bi banke iz fiskalno snažnih država svoju nisku cijenu kapitala iskoristile za otkup banaka iz fiskalno slabih država. Čak i kada ta kolonizacija ne bi naišla na nikakav politički otpor, ne bi okončala stvaranjem učinkovitog bankovnog sustava. I tako je eurozoni najizgledniji upravo najrizičniji scenarij nestabilnog statusa quo pa prekogranična potraživanja banaka ostaju dovoljno velika za prijenos nacionalnih šokova na cijeli sustav, a financijska integracija nije dovoljno jaka da zajamči slobodan protok kapitala kroz cijelo područje na kojemu vlada jedinstvena valuta. Ako se potpuna bankarska unija pokaže nemogućom, možda bi bilo bolje dopustiti trendu renacionalizacije da prevlada. 

© Project Syndicate, 2013.

Sara iz Dalekovoda ruši predrasude

Sve više žena ulazi u sektor koji je donedavno bio zatvoren za njih

važnije nego ikad prije

Jedna vještina sve više odlučuje o financijskoj stabilnosti građana