Uragan Haiyan, koji je strahovito poharao Filipine, posjetio nas je koliko su neki dijelovi svijeta osjetljivi na iznenadne vremenske mijene. Iako se ne smatra da su uragan uzrokovale klimatske promjene, slična će razaranja postati svakodnevna pojava ako ne usporimo ugrijavanje našeg planeta. Ponestaje nam vremena.

U rujnu je Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) potvrdio da se globalni klimatski sustav "nesumnjivo" ugrijava te da je utjecaj ljudskih aktivnosti na to "jasan". Prema trenutnoj stopi promjena, vjerojatno nećemo moći spriječiti rast globalnih temperatura koje će premašiti IPCC-ovu zadanu granicu od 2 Celzijeva stupnja do kraja ovoga stoljeća. Tvorci politike na UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama koja će se ovog mjeseca održati u Varšavi moraju, stoga, vladama diljem svijeta uputiti jasnu poruku da budući održivi rast mora biti ekološki održiv. Također bi trebali ustvrditi da se financiranje te transformacije najuspješnije ostvaruje spajanje privatnih i javnih ulagača. 

Imperativ rasta
Ako nam treba uvid u to kako će stvari izgledati, treba samo pogledati Afriku, koja je već sad iznimno osjetljiva na promjenjivost klime, a daljnja bi mogla biti pogubna. Dvije trećine kontinenta prekrivene su pustinjom ili suhim predjelima, a tri četvrtine poljoprivrednih suhih predjela drastično su izgubile na plodnosti. Sahara se širi: jezero Čad danas je tek desetina jezera kakvo je bilo prije pedeset godina. Najgori su uvjeti na Rogu Afrike i u Sahelu, gdje je zbog suše i gladi više od milijun djece ugroženo ozbiljnom neuhranjenošću. Afrika proizvodi tek 4 posto svjetskog CO2, ali najviše pati od njegovih štetnih učinaka. No i Afrikanci snose dio krivnje: na primjer, godišnje nestanu četiri milijuna hektara afričke šume – dvostruko više od globalne stope deforestacije. Unatoč tome što već godinama uživaju godišnju stopu rasta BDP-a od otprilike 5 posto – od 2000. godine gospodarstvo se na kontinentu utrostručilo i premašilo vrijednost od 2 bilijuna dolara – 600 milijuna afričkih stanovnika i dalje preživljava s manje od dva dolara na dan. Međutim, afrički imperativ rasta ne bi trebao isključivati ekološki pristup.

Štoviše, neke su zemlje, na primjer Kenija, Maroko, Mozambik, Ruanda i Sijera Leone, zeleni rast pretvorile u srž politike nacionalnog razvoja. To je mudar potez: Afrikanci žive blizu zemlje, a prirodni resursi mogu im pomoći u jačanju ljudskog kapitala. Nedavna su istraživanja pokazala da bi se samo u Južnoafričkoj Republici moglo otvoriti pola milijuna zelenih radnih mjesta, što je više nego u cijelom tamošnjem rudarskom sektoru. Unatoč tome, obnovljiva se energija u nekim područjima još uvijek smatra preskupom, što je više čin vjere nego poslovna odluka. Bio sam član savjetodavne skupine glavnog tajnika UN-a, koja je 2010. godine procijenila da bi u razvoj učinkovitih klimatskih politika u zemljama u razvoju godišnje, i to u razdoblju od deset godina, trebalo uložiti 100 milijardi dolara. Međutim, iako će većinu sredstava pokriti vlada, afričko iskustvo pokazuje da je moguće privući i privatna ulaganja. Lani je Afrička banka za razvoj u rješavanje problema klimatskih promjena uložila 2,2 milijarde dolara, što je 50 posto više nego 2011. Svaki uloženi dolar banka može kreditirati s četiri dolara. Godine 2012. više od 90 posto novoodobrenih energetskih projekata koje su ta sredstva financirala bili su zeleni projekti. 

Proizvodnja energije
Financiranje javnog sektora udarilo je put privatnome kapitalu u gradnji najvećeg svjetskog solarnog pogona u marokanskog Oarzazateu te u ključnom novom geotermalnom projektu u kenijskom Menengaiju. Projekt u Menegaiju povećao je kapacitet proizvodnje energije u Keniji za petinu (što je dovoljno za snabdjevanje 500.000 kućanstava) i smanjio emisiju CO2 za dva milijuna tona. Najnapredniji privatni ulagači trenutno traže bilo kakvu zelenu investiciju koja će omogućiti pristojan prinos. U listopadu je Afrička banka za razvoj pokrenula svoju "zelenu obveznicu", koja je u samo 24 sata privukla 550 milijuna dolara iz svih dijelova svijeta. Ulaganje u zelenu budućnost očito može biti komercijalni pothvat baš kao i društvena i moralna obveza. A to znači da nema razloga da se s time ne krene naprijed.   

© Project Syndicate, 2013.