Akcijski plan za izvršenje presude suda donijete u Strasbourgu kojim će Slovenija ispraviti utvrđene povrede ljudskih prava u slučaju Ljubljanske banke, kroz dugi niz godina, biti će predstavljen u siječnju na Vijeću ministara.

Taj će dokument i za Sloveniju, ali i za Vijeće ministara biti pravi test vjerodostojenosti u pogledu modela isplate koji će se odrediti kao primjeran i pravičan da bi se utvrđene povrede doista pravično i sanirale. No, pred Slovenijom su zapravo dva velika testa nastala iz slučaja LB. U očekivanju prezentacije navedenog Akcijskog plana može se govoriti i još o jednom specifičnom testu konzistentnosti slovenske politike. Godinama ponavljana teza da bi Slovenija platila "svoje hrvatske dugove", drugim riječima dugove Ljubljanske banke, kad bi naplatila "svoje hrvatske tražbine" (koje LB ima prema tvrtkama), u nekim slučajevima može se riješiti – prijebojem.

Predmet Istraturista iz Umaga i Nove Ljubljanske banke upravo je takav primjer. On izaziva pažnju javnosti, po mnogo čemu je jedinstven, te je o njemu Istraturist, kao kompanija na burzi, redovito izvještavala. S obzirom da obje strane ovdje nastupaju u obje uloge, dakle, i kao tuženik i kao tužitelj, a za sličan iznos od oko 31 milijuna DEM-a, prijeboj jest prav(n)o rješenje. Istraturist ne osporava svoju obvezu, štoviše želi je ispuniti prijebojem, pa je slučaj idealan za testiranje ozbiljnosti slovenske politike.

Diskriminirani RH vjerovnici 
Na njemu se može iskazati Slovenija, primjerice je li uz naplatu svoje tražbine, spremna osigurati ispunjenje svoje obveze time što bi prihvatila prijeboj "svoje hrvatske obveze sa svojom hrvatskom tražbinom". Jedino što Istraturist i očekuje jest da se njegove obveze prema LB ugase prijebojem. Ipak, suprotno navedenom opetovanom slovenskom stajalištu da bi platila kad bi se i sama mogla naplatiti, u ovom slučaju kad to može i pokazati, NLB zasad odbija prijeboj; ustrajava na tome da naplati "svoju hrvatsku tražbinu", ali istodobno odbijajući platiti "svoju hrvatsku obvezu". I nova slovenska vlada premijera Mire Cerara preuzela je istu tezu koju je Slovenija ponavljala godinama, što ustvari znači s jedne strane priznanje da je LB ostala dužna hrvatskim štedištama, a s druge prigovor da je i ona ostala nenaplaćena u Hrvatskoj (krediti tvrtkama).

No, uoči predstavljanja modela izvršenja presude stižu i poruke kako nije pravično da jedino Slovenija snosi teret dugova LB. Međutim, Hrvatske se to ne može ticati jer se iz presude vidi da je ona preuzela na sebe glavninu ukupnih obveza Ljubljanske banke, te da ih je isplatila. Sud u Strasbourgu to je i apostrofirao jer to nije napravila nijedna bivša republika SFRJ. K tome, argument da je LB u Hrvatskoj ostala nenamirena uopće nema pravni značaj. Strasbourg je utvrdio da LB u vjerovničkim pravima u Hrvatskoj nije diskriminirana pred sudovima. Nasuprot tome utvrdio je diskriminaciju prema hrvatskim vjerovnicima u Sloveniji; njima je pristup slovenskim sudovima zabranjen na temelju Ustavnog zakona o osnivanju Nove Ljubljanske banke. 

Povreda ljudskih prava
Tim aktom je imovina LB prenesena na NLB, a vjerovnici su eksproprirani. Nisu se imali otkud namiriti jer NLB po tome nije odgovorna za obveze LB. Sud je prepoznao ključnu polugu koja je omogućila diskriminaciju, upravo mehanizam kojim je Slovenija Ustavnim zakonom ustanovila diskriminaciju po nacionalnom ključu s efektom prema svima koji nisu iz Slovenije, a kojima je bilo zabranjeno namirivati svoju tražbinu prema LB u Sloveniji pred tamošnjim sudovima.

Konvencija o ljudskim pravima je povrijeđena, rekao je Sud, jer je donošenjem tog propisa onemogućeno ispitivanje ustavnosti istoga, pa je presuda demantirala ključni slovenski argument da o tome nije moguće raspravljati jer je riječ o ustavnoj kategoriji. Standard koji se ovdje štiti iz sfere je novih propisa koji izravno mijenjaju stečena prava, dok je za njih potrebno kao minimun pravne zaštite osigurati ispitivanje ustavnosti, odnosno zakonitosti. Kako je Sud identificirao povredu ljudskih prava, kao i dužnost Slovenije da ih obešteti, podlogu za odgovornost države nalazi u tome što "NLB nema dostatnu institucionalnu i operativnu neovisnost od države". Ni teza Slovenije da su devize iz LB završile u Beogradu u NBJ više nije tema za diskusiju. Sud je precizirao da je Slovenija propustila ponuditi bilo kakav dokaz u pogledu te činjenice, navodeći i iznose, inače smiješno niske, kojima je Ljubljana dokazivala transfere deviza iz Slovenije u sarajevsku podružnicu LB, a od kojih nijedan nije otišao u Beograd. I dok nema dokaza da su devize završile u NBJ, dokazano je da se prikupljena štednja po bivšim republičkim filijalama LB akumulirala u Ljubljani.

Usto, Sud je prepoznao i da je LB, čim je to bilo moguće, iskoristila mogućnost deponiranja prikupljenih deviza kod inozemnih banaka, a kao takav primjer navodi se 13,5 milijuna dolara deponiranih od studenog 1988. do prosinca 1989.  Čini se da je Sud bio pod dojmom opsega povreda ljudskih prava kad je odredio dvije stvari koje su relativno rijetke. Prvo, presuda je donesena kao pilot presuda, što pokazuje da se želi zaštititi neograničen broj ljudi kojima su prava povrijeđena. S obzirom da se od Slovenije traži da ih sve obešteti, i to na način kojim se u njihovu namirenju otklanja bilo kakva diskriminacija u odnosu na slovenske državljane, izvršenje je stavljeno pod nadzor Vijeća ministara.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Šteta hrvatskih štediša 
Kako to nije standard kako Sud sudi, jer obično ne nalaže nadzor državama, ovaj izuzetak može se pripisati dugotrajnosti povrede koja je masovna i velikoj upornosti Slovenije da je ne otkloni. Nagađa se i da iza odluke o nadzoru stoji procjena da će mehanizam koji će Slovenija ponuditi biti adekvatan i pravičan. No, jasno je i da zbog različitosti pozicija slovenskih i neslovenskih štediša neće biti moguće one neslovenske isplatiti pod istim uvjetima pod kojima su bili isplaćeni oni slovenski. Naime, svaki slovenski deponent raspolagao je sa svojim dopozitom sukladno ugovoru, te se nije dogodilo nikakvo odbijanje isplate, kao niti to da se ona odbija daljnjih 20-ak godina. U tom razdoblju šteta hrvatskim štedišama LB enormno je narasla, a to minimalno uključuje zatezne kamate i pravo na naknadu štete.