Na kraju 2001. godine čak je 50 posto VC kapitala s kojima su se financirali startupi u Silicijskoj dolini dolazilo iz američkih mirovinskih fondova tvrdi National Venture Capital Association u SAD-u. Ovisno o izvorima taj postotak nastavio je varirati u idućim godinama. Da, startupe u Silicijskoj dolini, udjele u najvećim tehnološkim kompanijama na svijetu i druge slične poslovne pothvate u SAD-u nisu glavninom financirali poznati, veliki i ugledni krupni investitori, već tamošnji mirovinski fondovi. To nisu radili izravno, već preko VC fondova. U Hrvatskoj pak ne rade ništa slično.

Novac se mora isplatiti

Ako vas stoga čudi što se cijela rasprava o budućnosti drugog mirovinskog stupa, i općenito nastavka mirovinske reforme, svodi na to jesu li i kako obvezni mirovinski fondovi (OMF) bankrotirali, niste jedini.

Kristalno je jasno da se omjeri isplata mirovina moraju promijeniti tako da favoriziraju one koji su odradili puni radni staž i da se nemogućnost ili nevoljkost Vlade da isplati obveznice OMF-ovima, odnosno građanima koji su vlasnici imovine tih OMF-ova, umjesto defaulta može elegantno riješiti nekom privatizacijom ili trampom za obilnu državnu imovinu (HEP, HAC, Hrvatska lutrija…). Dakle, dok se fokus stavlja na to da je čarapa prazna i glumu da je se ne zna opet napuniti dotad se potpuno propušta pričati o onome na što je vrlo dobro upozorio investitor Nenad Bakić. Vlada, naime, OMF-ove koristi kao kasice prasice. To bez uvijanja pišu na svojim internetskim stranicama svi OMF-i. Citiram: “Tako u državne obveznice i trezorske zapise mora biti uloženo najmanje 70% neto vrijednosti imovine mirovinskog fonda.” To su si političari definirali zakonom.

Znači, zakonom novac radnika koji štede za mirovine mora se isplatiti, koji god bio aktualni ministar financija, da bi na veselje svojih stranačkih drugova mogao pokrivati trostruka farbanja tunela, masovna uhljebljivanja i nevoljkost da se državni aparat i javni sektor modernizira.

Povrat od 21,1 posto

Zato je validno zapitati se, zašto se OMF-ove ne bi isto tako moglo zakonski obvezati da između 5 i 10 posto imovine moraju uložiti u najmanje jedan VC fond i jedan PE fond sa sjedištem u Hrvatskoj?! Nije kao da takvi fondovi ne bi imali u što kvalitetno ulagati.

Ako su Rimac Automobili dovoljno dobro ulaganje za Porsche, zašto ne bi bili i za VC i PE fondove preko kojih bi se osigurale buduće mirovine? Zašto takvi fondovi ne bi bili na raspolaganju kao financijski investitori tvrtkama kao što su Rasco, Infobip, Amphinicy Technologies, Oradian, Photomath, Surf’n’Fries, Nanobit, Agrivi itd.? Zašto novac koji se skuplja za mirovine ne bi jednim manjim dijelom bio uložen u najbrže rastuće biznise u Hrvatskoj? Zašto ne bi izravno služio da zadrži najtalentiranije i najpoduzetnije stručnjake u Hrvatskoj, a posredno također da zadrži i sjedišta njihovih tvrtki u Hrvatskoj? Najveći mirovinski fond u SAD-u, California Public Employees’ Retirement System (CalPers), težak 285 milijardi dolara, u posljednjih je deset godina na ulaganjima u fondove rizičnog kapitala (VC i PE fondovi) ostvario povrat od 21,1 posto. Ukupno je tako uložio 12 milijardi dolara.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Razni fondovi to su riješili na različite načine. Primjerice, New York State pension fund dogovorio je partnerstvo s 18 tvrtki za upravljanje rizičnim kapitalom, znači slično kao što je to država napravila u Finskoj. Ulagali su od 1999.-2012. u 282 lokalna biznisa i imali povrat od 20 posto. Podržali su tako 18 tisuća postojećih i stvorili 4000 novih radnih mjesta. Usporedbe radi, povrati na državne obveznice su obično ispod 5 posto, a rizična ulaganja u startupe, sad vidimo nisu ništa manje rizičnija od imanja posla s nekim od ministara financija i mirovinskog sustava iz Hrvatske.

Bilo bi i gubitaka

Dakako, ovakav model ulaganja OMF-ova imao bi i svoje nedostatke. Treba se pripremiti na to da bi 50 posto ulaganja VC i PE fondova stvorilo gubitak. To pokazuju analize iz Silicijske doline. Uloženi novac bi povratio ili potencijalno udvostručio u 35 posto slučajeva. U 10 posto bi se vratio 200-300 posto, a u 5 posto više od 300 posto. Tu već govorimo o jednorozima. Znači, nije dovoljan jedan ili dva VC i PE fonda, jer svaki drugi neće biti uspješan. No, oni koji će biti povratit će daleko više od uloženog.

Drugi nedostatak je što je imati VC fondove skupo, zbog naknada koje si uzimaju fond menadžeri i njihovi zaposlenici. Treći je što smo dosad već osnivali PE fondove u obliku fondova gospodarske suradnje (FGS) pa bi bilo dobro da u upravljanje novim VC i PE fondove budu ugrađeni osigurači protiv rođačkog kapitalizma. Primjerice Europska unija i Svjetska banka inzistiraju na međunarodnim natječajima za upravitelje svojih VC fondova.

Rješenja dakle postoje. Znamo i da državne obveznice daju manji prinos, a čak ih i izdavatelj nije raspoložen vratiti kao što nam je Vlada jasno dala do znanja. A što se naknada tiče, mislim da je trošak hrvatskih političara, njihovog farbanja, uhljeba i nerada daleko viši i štetniji od troška nekoliko novih menadžera kojima bi prihod ovisio o financijskim rezultatima.

Uglavnom, bilo bi lijepo vidjeti da nam napokon mirovinski fondovi posluže za izgradnju svjetlije budućnosti, a ne kao dosad, kopnjenje i potpomaganje propasti.