Jedna od najgledanijih televizijskih serija koja prema nekim izračunima HBO-u donosi oko milijardu dolara zarade po sezoni, a obara i sve ostale rekorde kada je gledanost u pitanju, već nakon prikazivanja prve sezone prerasla je okvire obične televizijske zabave te kroz pet sezona postala društveni fenomen.

Igra prijestolja nakon pete sezone, koja je završila prošlog tjedna, u većini napisa i kritika u domaćem kao i stranom tisku, odmakla se od puke zabave za gledatelje i primakla bliže filozofsko-sociološkim raspravama. Ono što čitatelji djela George RR Martina znaju i od prije, a gledatelji televizijske adaptacije u posljednjih pet godina, jest da je riječ o uratku koji iako ima sve oblike fantasy romana, poput Gospodara prstenova i Hobita, u svojoj fabuli nadilazi mačeve, zmajeve i magiju.

Želja za moći
George RR Martin u svom literarnom djelu, a HBO u svom serijalu, koji vjerno dočarava knjigu, unatoč fantastičnim momentima prije svega donosi vrlo preciznu, gotovo plastičnu analizi ljudskih odnosa – mržnje, želje za vlašću, pohlepe i požude – koji se mogu bez imalo problema preslikati u bilo koje vremensko razdoblje, žanr ili literarnu vrstu. Zašto onda tu istu fabulu ne pokušati utkati u daleko manje maštovite, moderne teorije upravljanja. Ogoljeni od svih fantastičnih djela, mačevanja, mučenja ili seksualnih aspiracija većina likova Igre prijestolja i nisu ništa drugo nego ljudi koji na ovaj ili onaj način žele biti priznati vođe, na ovaj ili onaj način pomalo željni moći. Ali u većini slučajeva u svom naumu ne uspijevaju.

Naravno, njihov neuspjeh u ovom slučaju završava smrću, ali nije li u današnjem svijetu neuspjeh, posebice onaj poslovni jednak smrti ili barem patnji i mučenju koje prolaze gotovo svi likove ove fantazije. Sljepilo, gubitak udova, silovanje, smrt… samo su u ovom slučaju prenaglašene, na drugi način opisane odlike koje pridodajemo gubitašima, koje kolokvijalno volimo nazivati i "luzerima". Iza svega toga krije se daleko dublja poruka, o koje bi trebali razmisliti svi oni koji upravljaju u današnje doba – bez obzira je li riječ o državama ili korporacijama, a ta je da hrabri, iskreni i pošteni ne uspijevaju, barem nam to kroz pet sezona prikazivanja poručuje Igra prijestolja. Svi takvi likovi umiru.

Junaštvo i iskreni put – onaj koji je odlika većine fantazija i bajki – u ovom slučaju pretočen je u jedan drugačiji nauk koji pokazuje kako je ponekad bolje gol i ponižen prošetati ispred bijesne rulje, a onda dočekati priliku za osvetu nego pomoći napaćenima i držati se svojih uvjerenja, te na kraju biti izboden od svojih suboraca.  Kompromisi su potka cijelog serijala i samo oni koji ih čine, ponekad i protiv cijelog svog bića još su živi, oni čvrstih, neslomljivih uvjerenja, za koje svi navijamo u ovom serijalu, očekivano gube živote.

Tu su George RR Martin i HBO uspješno iza šarenila, tisuća statista i grandioznih kulisa, sakrili upravo ono čega smo svi svjesni – sivilo života. I onda kada nam ga naglo i na trenutak otkrije, svi ostajemo u šoku pred očiglednim.  A ono glasi, koliko god nam se to ne sviđalo, da pravoga vođu na prvu možda čine hrabrost, iskrenost, junaštvo…, ali su u konačnici daleko važniji kompromisi, uhođenje, spletkarenje, riskiranja… Na kraju vode i preživljavaju najsposobniji, ali ne onako kako mi to želimo vidjeti i vjerovati, već onako kako to doista jest.

Dvije vrste vođa
Kroz dva primjera, samo dva lika, ona najupečatljivija – to je više nego jasno. Daenerys Targaryen i Jon Snow od prve sezone zaokupili su pažnju gledatelja i nametnuli se kao favoriti za koje svi navijaju. Oni su ujedno i najbolji primjeri dvije vrste vođa od kojih jedan čini kompromise, a drugi junačka djela. Koji je preživio sada već svi znaju. Daenerys je tip sklon kompromisima i još je živa. Od udaje za divljaka po naređenju svoga brata, preko ulaska u vatru koja joj donosi moćno oružje u vidu tri zmaja koja kasnije zatoči, preko ukidanja ropstva da bi se ipak udala za jednog od robovlasnika i vratila natrag omražene borbe na smrt iz puke zabave – nižu se kompromisi. Naravno ne izostaje niti rizik, ali uvijek nekako kontroliran, podložan kompromisima. To ovom liku, ovom tipu vođe donosi dugovječnost kojom se malo tko u serijalu može pohvaliti.

Osuđeni na propast
Jon Snow, po naredbi oca odlazi u Noćnu stražu, za dobrobit svojih suboraca izdaje onu koju voli, za dobrobit siromašnih divljaka žrtvuje svoje suborce, uvijek na strani slabijeg i bez kompromisa niže junačka, riskantna djela. Za to je na kraju ove sezone nagrađen smrću. Kao i svi ostali beskompromisni junaci. U tim porukama Igra prijestolja plastično crta ono što većina živi, ili ono na što su oni koji vode i upravljaju prisiljeni – kompromise. Bez njih svaki vođa je osuđen na propast, samo nitko ne voli da se to naglašava. Čak i u Igri prijestolja, kostimiranoj fantaziji, to je skriveno između redaka. 

Novi standard

Eccos i Petrokemija – digitalna transformacija kamionskog prometa

Poslodavac prijetelj obitelji

Cilj projekta je nagraditi poslodavce koji razumiju važnost ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života