Poznata je rečenica francuskoga državnika Georgesa Clemenceaua da "generali uvijek vode posljednji rat". Danas, kad se suočavamo s posljedicama krize eurozone, isto se može reći za Europsku uniju dok se pokušava postaviti na stabilnije institucijske noge.

Europska unija proživljava temeljne promjene zbog strahovito velike pozornosti koja se pridaje dalekosežnim reformama od vrha do dna, a mnoge su prošle nezamijećeno. Dužnici kao da ne zamjećuju promjene ako ne dolaze u obliku euroobveznica, novih europskih sporazuma ili promjena politike koje uvodi njemačka kancelarka Angela Merkel. No mali koraci praćeni tržišnim mehanizmima imaju opravdanu potporu. Europska opsesija reformama od vrha do dna utemeljena je velikim brojem analiza o uzrocima krize eurozone.

Začarani krug 
Većina stanovnika Njemačke, Nizozemske i Finske za destabilizaciju eurozone, a time i Europske unije, okrivljuju javnu potrošnju i neprikladne regulativne mjere u državama poput Grčke, Španjolske i Cipra. Nešto preciznija analiza pokazuje da je sam euro odgovoran za problematičnu potrošnju tih zemalja. Jednaka monetarna politika koju je Europska središnja banka primjenjivala na sve stvorila je destabilizirajuću neravnotežu unutar eurozone. Kamatne su stope u južnoj Europi bile preniske, tamošnje su se vlade i domaćinstva gušili u jeftinim kreditima, a u Njemačkoj su, koja je već unazadio gospodarski teret ponovnog ujedinjenja, kamatne stope bile previsoke. Ako je euro stvorio tu neravnotežu, kako se tvrdi, rješenja na razini pojedinih država nisu dovoljna. Europi je jedino rješenje popraviti i osnažiti valutu unije putem bankovne, fiskalne i političke unije.

Bankovna je unija uistinu potrebna da se prekine začarani krug slabih banaka i zaduženih vlada. Dobra je vijest ta što se njezini obrisi već naziru, a postupak stvaranja već je u tijeku iako je tempo poprilično spor. No logika u pozadini fiskalne unije nešto je mutnija, i to ne samo zato što njezini predlagači nisu uspjeli objasniti što ona znači. Smatra se da bi podrazumijevala znatno veći budžet Europske unije, koji bi se možda financirao nekom vrstom oporezivanja na razini EU, te osiguranje za nezaposlenost koju bi poduprla eurozona te mehanizme raspodjele duga poput euroobveznica. Centralizacija financijskih i fiskalnih moći zahtijevala bi povećanu odgovornost na razini Europe, i zato je potrebna politička unija s izravno izabranim europskim dužnosnicima i znatno moćniji Europski parlament. To se vjerojatno neće dogoditi, barem ne u doglednoj budućnosti. No to vjerojatno nije toliko važno koliko mnogi tvrde. 

Bolne prilagodbe
Činjenica je da u stvaranju opsežnih novih institucija radi reagiranja na događaje u posljednjih pet godina postoji rizik od borbe protiv zalaznih akcija umjesto suočavanja s novim izazovima. Na kraju krajeva, kriza eurozone nastala je zbog neravnoteže koju je uzrokovalo uvođenje eura, a u manju ruku zbog ponovnog ujedinjenja Njemačke. No ni jedno ni drugo više se neće ponoviti. Štoviše, neravnoteža koja je nastala tijekom prvog desetljeća eura već se rješava. Bolne prilagodbe koju su južnoeuropske države (i Irska) preživjele dovele su do značajno manjih vanjskih deficita i smanjenja troškova jedinice rada. Danas izvoz u Španjolskoj raste brže nego u Njemačkoj. Promjene koje države poput Španjolske i Portugala uvode u zakone o radu te mirovinske i regulatorne sustave pružaju novu nadu. Te će pozitivne promjene stvoriti dodatni pritisak na Francusku i Italiju da same postupe tako, a time bi Europa u cjelini mogla postati konkurentnija. Nadalje, politika eurozone trenutno ne može podržati trajne reforme. Kriza je naglasila ulogu Njemačke – zbog njezine gospodarske veličine i velikog vanjskog suficita – a u usporedbi s njome svi djeluju slabo. Kad bi Europa sad trebala opisati fiskalnu i političku uniju, izgledala bi prekruto, prepuna pravila, previše germanska. Dok se ostatak Europe oporavlja (i dok Njemačka odbacuje dio gospodarske moći tako što sporo provodi domaće reforme), razmjerna će snaga Njemačke slabjeti.

Europska unija bez jedne predominantne sile mogla bi uspostaviti šire prihvaćene te time i trajnije institucije. Ako se problemi iz prošlosti već ispravljaju, a budući budu različite vrste i razmjera, možda nema potrebe za euroobveznicama i porezima na razini EU. Možda, barem zasad, nema potrebe za političkom unijom ako ne dođe do raspodjele duga i opsežne redistribucije bogatstva. Time ne želim reći da europskim institucijama ne treba više ovlasti nego što su imale prije krize. Čak je i bez fiskalne i političke unije Europska komisija stekla dovoljno moći da nadzire fiskalnu potrošnju i druge makroekonomske promjene – poput rasta plaće i porasta cijena nekretnina – koje bi mogle uzrokovati nove oblike neravnoteže. Isto tako, Europska središnja banka i državna tijela stekli su dovoljno ovlasti da nadziru glavne banke eurozone. No također je nužno prepoznati da su financijska tržišta danas discipliniranija. U tome leži rascjep između onih koji se uzdaju u institucijska rješenja i onih koji vjeruju u pristup od dna do vrha. Mnogi ljudi, osobito u Velikoj Britaniji i SAD-u, smatraju da "rješavanje" krize eurozone podrazumijeva povratak u idealnu državu u kojoj su sve obveznice pojedinih europskih zemalja podjednako rasterećene od rizika. No za Nijemce, Nizozemske i Austrijance kamatne marže nisu problem, već dio rješenja s obzirom na to da nameću disciplinu koja je dalekosežnija od novih moći europskih institucija. 

Novi okvir
Novi institucijski okvir eurozone ne mora usmjeravati fiskalne i gospodarske politike 18 zemalja, već treba biti dovoljno jak da tržištima omogući da prepoznaju i da reagiraju na zabrinjavajuće događaje te da ponudi pomoć državama koje se nađu u privremenim problemima. To nije samo izvedivo nego se već i provodi. Sada se europske države mogu izazovima povećanja fleksibilnosti i produktivnosti kako bi u budućnosti mogle biti konukrentnije. 

Ovaj komentar odraz je osobnih stavova autorice.

Sara iz Dalekovoda ruši predrasude

Sve više žena ulazi u sektor koji je donedavno bio zatvoren za njih

važnije nego ikad prije

Jedna vještina sve više odlučuje o financijskoj stabilnosti građana

© Project Syndicate, 2014.