Cijeli svijet je pozornica, napisao je William Shakespeare u komediji "Kako vam drago", no domaća politička pozornica sa svojim zapletima i peripetijama lako bi mogla nadmašiti imaginaciju legendarnog Engleza. U moru političkih i ekonomskih tema teško je, doduše, od konkurencije gluposti koje se pred nama odigravaju izabrati pobjednika, no među kandidatima iskače trakavica o potrošačkom kreditiranju.

U toj priči o pomoći građanima čiju egzistenciju ugrožava divljanje švicarskog franka, ima previše dramaturških elemenata, a premalo dobre ekonomije čemu je dokaz posljednji veliki obrat. Nakon višemjesečne rasprave o zakonu koja je umjesto argumenata vrvila medijskim spinovima, upiranjima prsta tko je kriv, ministar financija Slavko Linić na saborskoj raspravi obznanio da je s bankarima postignut dogovor. Ni tjedan dana kasnije obrat – ministar zagrmio da su bankari izigrali dogovor po stoti puta pa će zastupnici glasati o originalnom Vladinom prijedlogu. Bankari su prošli tjedan pristali (dok traje aprecijacija valute iznad 20 posto) djelomično se odreći zarade od kamata i zaračnavati ugovorenu kamatu umanjenu za 30 posto.

Prvo su predložili 20 posto, no Vladi se to nije činilo dovoljno pa su "stisnuli" i dobili ustupak od 30 posto. Za pretpostaviti je da su valjda to u bankama uvidjeli kao manje zlo od Vladinog rješenja. Za njega je HNB izračunao da će ih koštati najmanje stotinjak milijuna eura – godišnje.I taman kad se činilo da se saga o švicarcu riješila i da je vrijeme za izračun koliko će rate biti niže kad ministar Linić objavljuje sa saborske govornice: ipak ništa od dogovora. Kako je uzrujano rekao, banke su samo dan nakon dogovora da promijenile ploču i umjesto da za trećinu smanje početnu, pristaju smanjiti tržišnu kamatu. Budući da su trenutne generalno više od onih koje se se mogle dobiti u vremenu buma švicaraca, u Katančićevoj su to doživjeli kao (novu) izdaju. U bankama su, vele, iznenađeni jer se ništa nije promijenilo. Od početka se pričalo o smanjenju početne, a ne tržišne kamate. Da stvar bude gora, HNB tek treba izračunati tržišne prosjeke kamata koji su trebali poslužiti kao osnova za računicu. Dva su moguća objašnjenja najnovijeg razloga za rat. Je li nastao tek nesporazum na koju se tržišnu cijenu kredita misli?

I Ministarstvo i banke otpočetka su govorili o umanjenju početne kamate, ali ne za svakog klijenta posebno, već tržišni prosjek svih banaka po pojedinoj godini. Jednostavni nesporazum? Ili je ministar shvatio da je i bankarski prijedlog upitno isplativ za klijente pa se poslužio dimnom zavjesom da ga odbaci? Dok ministar spasiteljski zakon prezentira kao rješenje svih problema s francima, zakon se donosi s namjerom da se krediti konvertiraju u kune ili eure. Ne učine li to, a franak ponovno podivlja, teret tečaja klijenti snose sami. Kvaka je u tome da pretvaranje u kune ili eure znače više kamate. Uz to, malo je vjerojatno da će jednokratna ponuda niže kamate (koja traje samo dok tečaj aprecira iznad 20 posto) toliko ublažiti povišeni tečaj da konvertirana glavnica ne bi porasla. I tako se vraćamo na inicijalno rješenje: fiksni dio kamate vraća se na razliku početne kamate i početnog libora.

To će, pisali smo, u praksi donijeti kaos, a visina anuiteta bizarno će ovisiti o danu ugovaranja kredita. Sigurno je da uoči očekivanih 43 milijarde kuna manjka u 2014. Vlada treba novac pa je svaka priča o ratu s bankarima, ograničavanju ekstraprofita dok banke pune proračun, priča za malu djecu. Država treba banke i one trebaju državu jer praktički od nje žive. Sve ostalo je pitanje tko ima bolju pregovaračku poziciju. Stoga je karikaturalno gledati igrokaz u kojem se Vlada zaklinje u klijente, a odštete zbog traljavih zakona platit će publika koja gleda na pozornicu. Pa kako vam drago.