Dok rakete, bombe i dronovi lete preko Perzijskog zaljeva, jačaju izgledi za još razorniji rat na Pacifiku. Deeskalacija novog hladnog rata između Sjedinjenih Država i Kine sada mora postati glavni svjetski prioritet. U tu svrhu, ključno je razotkriti snažan mit koji rat čini vjerojatnijim: ideju da je Kina do prosperiteta došla varanjem.

Kinesko gospodarstvo doista pridonosi ozbiljnim globalnim makroekonomskim neravnotežama i to se mora riješiti. Ali to je drukčije od prikladne fikcije, koju su isplele zapadne elite kako bi prikrile vlastite neuspjehe, da Kina svoj uspjeh duguje dvoličnosti, nepoštenju i obmani. I to nije samo prikladna fikcija. Budući da ona priprema zapadno javno mnijenje za rat, također je i opasna.

Doba Bretton Woodsa

Mit se sastoji od pet lažnih optužbi. Prva je ta da je Kina “ukrala” intelektualno vlasništvo zapadnih tvrtki. Zapravo, zapadne multinacionalne kompanije desetljećima su se međusobno otimale da predaju svoje intelektualno vlasništvo u zamjenu za pristup golemom kineskom tržištu. Kineske vlasti, koje imaju 50-godišnji horizont planiranja, jednostavno su im dale ponudu kojoj nisu mogle odoljeti: možete ući na naše tržište, ali morat ćete podučiti naše ljude kako proizvoditi vašu robu. Izvršni direktori zapadnih tvrtki, opsjednuti sljedećim kvartalima i opčinjeni veličanstvenim srednjoročnim izgledima, s oduševljenjem su to prihvatili.

Druga optužba je da Kina podcjenjuje svoju valutu. To pretpostavlja da postoji “ispravan” tečaj i da kineske vlasti guraju renminbi ispod te razine. U teoriji, ispravan tečaj je onaj koji uravnotežuje tekući račun platne bilance svake zemlje. U praksi, to bi značilo da je dolar znatno precijenjen, što potvrđuje golemi deficit tekućeg računa platne bilance SAD-a.

Ukratko, optuživati Kineze da drže renminbi preniskim druga je strana iste medalje optužbe da SAD plaća svoje deficite privlačenjem tuđeg kapitala. Zapadnjaci koji se oslanjaju na precijenjeni dolar, u tom smislu, žive u staklenim kućama. Nije mudro bacati kamenje.

Treća optužba upućena je na račun kineske kontrole kapitala, koja se predstavlja kao još jedan oblik varanja. Jesmo li zaboravili da je zlatno doba kapitalizma, doba Bretton Woodsa 1950-ih i 1960-ih, bilo utemeljeno na kontroli kapitala u SAD-u, Europi i Japanu? Obrazloženje je bilo jednostavno: nijedna vlada nije zakonski ni moralno obvezna dopustiti financijerima da po volji preplave njezinu zemlju nestrpljivim “vrućim” novcem ili, jednako tako, dopustiti nekontrolirani egzodus novca prema vlastitom nahođenju.

Četvrti stup mita – navodni golemi prekomjerni kapaciteti kineske industrije – opovrgnut je podacima: iskorištenost kapaciteta u Kini kreće se ispod 75 posto, što je manje nego u Americi. Zalihe su stabilne. Dobit kineskih izvoznika porasla je za više od 10 posto. Dakle, nema govora o prekomjernim kapacitetima. Ta optužba služi kao obrana od onoga što zaista pogađa zapadne vlasti: hiperkonkurentnosti koju je Kina postigla izvrsnim planiranjem i ulaganjem u vrhunsko, a jeftino obrazovanje i osposobljavanje.

Ljudi ispred profita

Oni nude više od plaće – zato privlače i zadržavaju najbolje ljude

Od troška do dobiti

Revolucija u energetici: Ono što ste plaćali, sada vam donosi profit

S obzirom na to da tvrtka u Shenzhenu može izraditi četiri prototipa za djelić troškova i vremena potrebnog u Stuttgartu ili Illinoisu za izradu jednog prototipa, ne može se uvjerljivo zaključiti da je konkurentnost Kine posljedica dumpinga. No, takva je tvrdnja zapadnim čelnicima politički prihvatljivija od objašnjavanja biračima da je Kina razvila jedinstvene napredne modele umjetne inteligencije i distribuirane neuronske mreže posebno fokusirane na proizvodnju.

Peta optužba, a možda i najčešća, jest da Kinezi premalo troše i da su potplaćeni. Možda. Ali u odnosu na koga? Potrošnja kućanstava u Kini rasla je znatno brže nego u azijskim proizvodnim silama saveznicama Zapada, od Japana i Južne Koreje do Indonezije i Malezije. Štoviše, kada su ta “ekonomska čuda” dosegnula usporedivu razinu razvoja, doživjela su naglo usporavanje rasta potrošnje, čega u Kini nema.

Slično tome, kineske plaće dramatično su porasle. Prije dvadeset godina, cijena rada po satu u kineskoj proizvodnji bila je niža nego u Indiji. Od tada se povećala osam puta, dok se u Indiji samo udvostručila. Doista, plaće u Kini sada su veće nego u bilo kojoj drugoj zemlji u razvoju u Aziji.

Ove istine neugodno odjekuju u kuloarima zapadnih sila. Tehnološka nadmoć Kine prijetnja je zapadnim korporacijama koje su se nekada osjećale nepobjedivo. Druge zemlje u razvoju sada traže u Kini pouzdanije, kvalitetnije i jeftinije proizvode. Iako je odgovor optužbama za varanje možda razumljiv, mi na Zapadu moramo iskoristiti ovu priliku za promišljanje, jer govorenje istine služi cilju mira.

Zamjena za industrijsku politiku

A istina je da zapadne korporacije nisu izgubile od Kine, nego su se prodale Kini. Premjestile su poslove u inozemstvo, uništile sindikate i predale svoje intelektualno vlasništvo radi brze zarade. Dok su SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Europska unija spašavali kriminalne bankare i vodili nezakonite ratove, Kina je ulagala u obrazovanje, željezničke mreže, funkcionalne zdravstvene sustave, zelenu energiju, pametne mreže i proizvodne centre sposobne za istraživanje, razvoj i inovacije kojima većina zapadnih zemalja ne može parirati.

Vrijeme je da Zapad prestane kriviti Kinu za odluke vlastitog krupnog kapitala, Wall Streeta i svojih popustljivih političara. Sankcije protiv Kine suluda su zamjena za industrijsku politiku. Što je još gore, lijeni sinofobni narativi, koje šire isti oni ljudi koji su stvorili trenutačni kaos u Zaljevu, možda utiru put još luđem vojnom sukobu na Pacifiku.

© Project Syndicate, 2026.