Kažu u Vladi da su u protekloj godini napravili čak četiri stvari kako bi privukli investitore u turizmu. Prvi se na popisu našao Zakon o turističkom zemljištu koji bi trebao raščistiti pitanje vlasništva, ubrzati ishođenje papira, omogućiti ulaganje tamo gdje se prije nije moglo. Novac koji će tvrtke uplaćivati za koncesije vraćat će se u jačanje infrastrukture.

Dalje su tu izmjene Zakona o gradnji koje će investitorima omogućiti etažiranje apartmana i omogućiti brži povrat uloženog pa tako i daljnja ulaganja u kvalitetu. Treće je osnivanje državne Agencije za upravljanje državnom imovinom AUDIO koja je zamijenila omraženi Hrvatski fond za privatizaciju. I četvrto, imenovanje Vladina potpredsjednika zaduženog za investicije, odnosno Domagoja Miloševića. Na papiru super zvuči, ali kako je to u stvarnosti? Primjena Zakona o turističkom zemljištu kasni bar pola godine do sada, ugovore koji su trebali biti potpisani prije lipnja još nitko nije vidio, kao ni uplatnice za koncesije koje su trebale doći još u lipnju, nakon što su turističke tvrtke polomile noge da stignu rok za predaju svih papira uz zahtjev za koncesiju. Novac od koncesija ionako nema kamo sjesti osim ravno u proračun jer još nema spomenutog fonda za turizam. Zakon o gradnji je donesen, ali kažu investitori da mu još nedostaju provedbeni akati koji će omogućiti da rješenja zažive. Kad ih pitate za razliku između HFP-a i agencije AUDIO, ulagači će vam kazati “nije šija nego vrat”. Miloševića pak svi hvale, kažu čovjek je “one stop shop” za investitore koji konačno u Vladi imaju nekog tko govori njihovim jezikom. Ali što mu to vrijedi kad sam nema političku snagu za provedbu, odnosno nema Vladu koja će donositi odluke. I to je ključan problem koji ne može riješiti samo donošenje zakona ili puko imenovanje, sve dok niti jedna struktura u Hrvatskoj nije spremna preuzeti odgovornost. Pitanje je hoćemo li to dočekati nakon izbora.