Koliko god su s pozicije biznis medija najznačajnije priče o gospodarskim uspjesima i neuspjesima, i koliko god se čini da je ekonomska erozija ono čega se treba bojati, ne može se zažmiriti pred sada već zabrinjavajućom i za sve (pa tako i gospodarstvo) opasnom društvenom erozijom koja više nije rezervirana za neke izolirane sredine ili male enklave, već postaje opće mjesto naših sveopćih briga.

Žrtve nasilja se ne čude

Mala ekonomija poput one hrvatske nije i ne može biti pokretač velikih svjetskih trendova, ali pametnim gospodarenjem može postati svjetska oaza ugodnog i prosperitetnog življenja.  Nešto poput niza drugih manjih država zapadnog svijeta u koje ljudi dolaze u potrazi za srećom i mirom, a imigranti u potrazi za novim, boljim i sigurnijim životom. Ali ono što se događa u Hrvatskoj, a zasigurno se nije dogodilo samo ovog mjeseca, više nije pitanje kako i što, nego je jasan odgovor zašto ne samo da naši stanovnici odlaze već i imigranti ne žele ostati.

U društvu u kojem se kažnjava devastacija spomenika zabranom pristupa, a premlaćivanje djevojke u kafiću nagrađuje puštanjem iz istražnog ili kojeg već zatvora, samo je trebalo dočekati dan kada će djeca letjeti kroz prozor. I sada smo svi zgroženi po tko zna koji put nad nečim što je samo pokazatelj urušavanje društvenih vrijednosti. Jer slučaj na Pagu je upravo to – ekstremni, bolni prikaz zemlje u kojoj djeca mogu umrijeti zbog nemara i nerazumijevanja liječnika na hitnoj, podjednako kao što mogu biti bačena kroz prozor. Jedino dobro je što nas to sve još uvijek zgraža, barem dio nas.

  Sve žrtve obiteljskog i inog nasilja koje otkrivamo iz dana u dan takve stvari već dugo ne čude, a one kojih nije briga – nije briga niti dalje.  Međutim, ako želimo pričati i raditi na poboljšanju gospodarske slike države i napretku na ekonomskom planu onda nikako ne smijemo izuzeti širi društveni kontekst.  Jer svi oni koji odlaze iz države i svi oni koji ne žele niti ostati u njoj, a dolaze iz daleko gorih mjesta na svijetu – raznih izbjegličkih kampova i ratom uništenih zemalja, imaju i jedan razlog koji nadilazi ekonomski.

Previše krivih poruka

Jer uz sav rast BDP-a i sve druge ekonomske pokazatelja, ako imamo državu u kojoj kamerom snimljeni nasilnici koji razbijaju umivaonike glavama djevojaka šetaju slobodni i očevi svoju djecu bacaju kroz prozor onda razlog odlaska počinje nadilaziti puste ekonomske brojke. U ovom društvu previše je krivih poruka.  Poruke koje govore o radu umirovljenika na četiri sata i činjenici da trebamo konobare krivo su adresirane.

One ne govore o zadržavanju, i nakon umirovljenja, kirurga ili doktora znanosti na radnim mjestima već pozivaju umirovljenike da rade na blagajni trgovačkog lanca.  Puno tih poruka je nespretnost onih koji žele dobro, ali isto tako je previše poruka koje pokazuju da stanje nije dobro – na što nas danas ili sutra asociraju dvije slike, ona Paga i ona iz Zadra. Na krive stvari, a govorimo o sredinama čije gospodarsko stanje na mikrorazini uopće nije loše. Dapače, to su jaka turistička mjesta koja dobivaju sve lošiji publicitet.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost