Božićne najave Vlade da će promjenama zakona o porezu na dobit banke plaćati manje poreza otpišu li dugove prezaduženim tvrtkama, ostaju u sferi dobrih želja.

Niti će banke plaćati dramatično manje poreza niti se tvrtke imaju nadati da će im se banke smilovati i odjednom oprostiti dug. Linićeva formulacija da banka može otpisati dug procijeni li da je tvrtki ugrožen nastavak poslovanja ili joj je ugrožena investicijski projekt dobro zvuči, ali su realno tržišno loši temelji za oprost. Budući da je put u pakao popločen dobrim namjerama, nije zgorega dodati da bi tako široko postavljeni diskrecijski kriteriji potencijalno otvarili vrata korupciji i kriminalu.

Korporativni krediti, znaju to svi poduzetnici koji su ikada zakucali na vrata banci, debelo su osigurani kolateralima, uglavnom poslovnim objektima, halama, zemljištem, a poduzetnici koji to nisu imali upisivali su hipoteke na vlastite stanove. Od propasti tvrtke zbog krize ili naprosto loših poslovnih odluka banke su se zaštitile opcijom da se naplate prodajom ili najmom nekretnina pa nemaju razloga opraštati dug. Naravno, procijeni li banka da će joj dužnik vratiti kredit ako završi pokrenutu investiciju ili realizira unaprijed dogovoreni posao za koji mu treba nekoliko mjeseci strpljenja banke, odobrit će mu reprogram, no ne i otpis duga.

Premda će kritičari reći da banke trebaju dijeliti sudbinu tvrtki koje su kreditirale i same loše procjenjivale rizičnost, pitanje je bi li se s takvom logikom složili štediše čiji su novac banke posudile i plasirale ga u danas propale kredite.Fleksibilniji pristup otpisima banke će osloboditi nepotrebnih troškova utuživanja koje ionako nikamo nije vodilo već je bio papirnati dokaz poreznoj upravi da su poduzele sve za naplatu. To će olakšati čišćenje loših kredita u bilancama i možda pripomoći stavljanju zaplijenjenih nekretnina u upotrebu. Sve više od toga je mašta.