Bankari će kao najveći vjerovnici voditi glavnu riječ u postupcima razduživanja građana, koji su njihovi najveći dužnici.

Trenutačno je kao graničnik samog iznosa duga za primjenu najavljenoga zakona o stečaju potrošača nominiran iznos od sto tisuća kuna. Ostane li tako, to znači da za dužnike koji duguju više može uslijediti procedura izvansudske i sudske nagodbe s proglašavanjem stečaja. Britansko iskustvo, primjerice, govori da takve ljude poslodavci izbjegavaju zaposliti. S obzirom na posebnost tog zakona zbog učinka na život bankrotiranih građana, propis će vjerojatno ići u dva čitanja, a ne u hitnu proceduru. No, da je danas na snazi, i uz uvjet da dužnik želi njegovu primjenu, banke bi se bavile maksimalno sa 30-ak tisuća blokiranih građana, a posebno s nekoliko tisuća onih koji duguju desetak milijardi. Presudna za dogovor i modele podmirenja dugova te trajanje stečaja (dvije do, čini se, sedam godina), dakle, za pitanje naplativosti, bit će veličina imovine dužnika i utržak, procjena i sam rezultat. Postupak je skup, no u uvjetima krize i povijesno niskih razina tržišta nekretnina zbog porasta broja dražbi bit će još skuplji.

O tome je otvoreno progovorila pravosudna administracija anticipirajući tržišne realnosti. Ministar pravosuđa Orsat Miljenić poručio je da će se na jednoj hrpi naći dugovi, na drugoj imovina dužnika, a iznos duga koji se ne može iz nje namiriti otpisivat će se. To bi značilo da će najviše otpisivati, iako djelomično, i to od svoje osigurane tražbine prezaduženim građanima upravo banke. No, prema ovršnim pravilima, one su mogle i bez najavljenoga zakona prodavati imovinu dužnika. Činjenica da takve ovrhe nad bogatim građanima nisu bile slučaj posebice strši u usporedbi sa stvorenim dugovima. Oni nisu od jučer, a praksu da bogati građani s velikim dugovima bankama nisu bili u fokusu ovrhe potvrđuju Finini podaci o milijardama blokada na računima dužnika. Riječ je o dužnicima čija imena nisu javni podatak sve do otvaranja njihova stečaja. U razduživanju velikih dužnika, s čijom će primjenom po modelu osobnog bankrota Vlada krenuti navodno iduće godine, stoga se kao zanimljiv moment nameće startna pozicija financijskoga sektora koja je obilježena proturječjima. S jedne strane zvoni alarm da bankari ne posežu za ovršnim mehanizmima nastavljajući praksu da su i rijetko predlagali stečaj tvrtki, a s druge strane upravo u svjetlu te činjenice ostaje pitanje zašto.

Zašto se postojećim mehanizmima ne ostvaruje adekvatna zaštita vjerovnika? Posebice je to dvojbeno kad su bjelodane brojke koje potiču razna pitanja. Od 24 milijarde kuna stvorenih dugova gotovo dvije trećine odnose se na neplaćene tražbine vjerovnicima financijskog sektora. Čak 54 posto ili 13,23 milijardi dugovi su bankama, a tu su i oni kreditnim unijama, štedno-kreditnim zadrugama i štedionicama. Usto, nisu kikiriki dvije milijarde koje uski krug blokiranih građana duguje osiguravateljima, leasing i kartičarskim kućama. Pretpostavlja se da je uvelike riječ o imovini na kojoj banke imaju upisana osiguranja. Da se ona danas uspješno proda, banke bi bile na gubitku zbog niskih cijena. No, nije uvijek bilo tako, a dugovi nisu novijega datuma. Hoće li ceh razduživanja šačice bogatih dužnika platiti u konačnici kroz višu cijenu novca svi oni građani i poslovni subjekti koji dišu na škrge, ali uredno podmiruju svoje obveze?