Kako bi bilo da je ministar zdravstva Darko Milinović stao pred svoje bivše kolege u gospićkoj bolnici i rekao otprilike ovako: “Gledajte, država nema novca. Rebalans ide i sektor zdravstva mora dati svoj doprinos.

Istina, mogli smo već napraviti reda recimo u državnoj administraciji, smanjiti broj općina, nakon spajanja zagrebačkih napraviti novu mrežu županijskih bolnica… To bi nam donijelo značajne uštede i moglo bi se relativno brzo provesti, ali nam nikako ne odgovara jer bi uznemirili mnoge HDZ-ovce koji bi izgubili pozicije i sve što ide s tim. Umjesto toga bit će nam lakše uzeti vama, smanjiti bolnički limit, a vi se snađite. Već ste bili u takvoj situaciji, možete vi to. Znam, nije u redu ali živite u Hrvatskoj i pomirite se s tim. I nemoj da mi se netko buni, tko je gazda u ovom gradu?” Ne bi lijepo izgledalo u novinama, i ne bi potpredsjednik Vlade time izmamio suze bivšim kolegicama. Koje, ma koliko svi mi bježali od toga, poput većine biračkog tijela i dalje padaju na odricanje uime domoljublja i na virtualne autoritete moćnika. Milinović koji se već pokazao kao majstor manipulacije stoga je vješto zaigrao na kartu koja ne gubi, koktel patriotizma ojačan još svježim ratnim i poslijeratnim emocijama doktora i sestara koje u svom nadređenom ‘vide boga’. Podsjetio ih je bivši ravnatelj kako su se u teška vremena zajedno odricali, ne propustivši upozoriti da ih pomno gleda sa svog zagrebačkog trona. Na kojem dakako nema mnogo odricanja. Zna Milinović da se protiv takvih stvari ne smije ni zucnuti, i da će pognute glave kojima se obraća pristati na žrtvu. Iako je domoljublje argument kojim Milinovićev HDZ poseže kad nema nikakvih drugih, očito prolazi glatko kao devedesetih.