U članku ćemo se osvrnuti na presudu hrvatskog Upravnog suda Us-1638/2009, od 31. kolovoza 2011. godine i usporediti je s presudom Europskog suda pravde u sličnom slučaju.

Za početak je bitno napomenuti da iako je od ulaska u Europsku uniju stupio na snagu novi Zakon o PDV-u, velik broj odredbi je ostao isti pa je usporedba posebno zanimljiva gledajući pristup i obrazloženje odluke od strane domaćeg i EU suda.

U slučaju Us-1638/2009, porezni je obveznik kupio određenu robu od dobavljača. Ispostavilo se da dobavljač nema ulaz navedene robe, odnosno da ju je nabavio “na crno”. Dakle, iako je porezni obveznik robu primio, dobio račun na kojem je PDV, porezno tijelo osporava isporuku (pretporez) jer je dobavljač nabavio robu na crno.

Nepriznati dokazi

Cijela je presuda temeljena na tome da ako dobavljač nema ulaza, nije mogao napraviti isporuku.

Unatoč tome što porezni obveznik ima dokaze da je dobavljač obavio isporuku i da je tu istu robu zaprimio, presuda negira stvarnost i realnost.

Zanimljivo je da se u presudi navode uvjeti za priznavanje pretporeza koji su u principu ispunjeni, odnosno da je zaprimljen račun koji sadrži sve bitne elemente, da je isporuka primljena od drugoga poreznog obveznika, da nije isključeno pravo priznavanja pretporeza i da je riječ o isporuci za poduzetničke svrhe.

Međutim, na temelju ove presude se postavlja pitanje: Što to znači u praksi? Da je potrebno od partnera tražiti uvid i potvrdu da su ulazni računi dobiveni i knjiženi u njihovim knjigama?! Iz teksta presude nije razvidno je li porezni obveznik mogao dokazati da je predmetnu robu prodao dalje.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

U tom bi slučaju apsurd bio još veći, jer je porezni obveznik nabavio robu, prodao je dalje, obračunao PDV, ali mu se svejedno osporava pretporez (izlazni PDV država mu, naravno, neće vratiti) zato što neki poslovni partner nabavlja robu na crno i preprodaje je dalje.

S druge strane, Europski sud pravde je donio presudu za sličan slučaju Mahagében kft C 80/11.

1. lipnja 2007. godine, Mahagében je zaključio ugovor s Rómahegy-Kert Kft (nadalje RK) za opskrbu neobrađenih trupaca bagrema između 1. lipnja i 31. prosinca 2007.

U tom razdoblju, RK je izdao 16 računa za isporuku različitih količina trupaca. Dostavljene otpremnice, priložene kao aneks, također su naznačene na šest računa. RK je prijavio sve račune u svojom PDV obrascu, navodeći da su isporuke izvršene, te platio PDV po isporukama. Mahagében je uključio ove račune u svoje PDV obrasce te priznao pretporez po njima.

Nije imao kamion

Zalihe trupaca bagrema kupljene od RK bile su uključene u financijske izvještaje Mahagébena te ih je naknadno preprodao raznim poduzećima. Međutim, poreznim nadzorom RK-a osporeno je pravo na dobitak pretporeza društvu Mahagébem. Kao razlog za navedeno, između ostalog, navedeno je da RK nije bio u stanju dostaviti bilo kakve dokumente kojima se dokazuje obavljanje isporuke, npr. otpremnicu, da nije mogao imati količinu dobara iskazanu na računima prema Mahagébenu te da RK nije imao odgovarajući kamion za isporuku tih dobara, niti dokumentirane dokaze o plaćenom prijevozu.

Pretporez je osporen jer Mahagében nije postupao s dužnom pažnjom u smislu Zakona o PDV-u, budući da nije, između ostalog, provjerio je li RK porezni obveznik i posjeduje li robu koju je Mahagében želio kupiti.

Tumačenje direktive

Ipak, ECJ donosi odluku da odredbe direktive moraju biti tumačene tako da zabranjuju osporavanje prava na odbitak pretporeza poreznom obvezniku na temelju toga što je izdavatelj računa u vezi s tim uslugama, ili netko od njegovih dobavljača, postupio nepropisno, a Porezna uprava nije na temelju objektivnih dokaza utvrdila da je porezni obveznik u pitanju znao, ili morao znati, kako je transakcija povezana s počinjenom prijevarom dobavljača ili drugog trgovca koji sudjeluje u lancu isporuka. Dakle, Europski sud pravde naglsaka stavlja na realne okolnosti svakodnevnih transakcija, odnosno da se od poreznih obveznika ne mogu tražiti nerazumni koraci u provjeravanju dobavljača.

Također, napominje da ako porezni obveznik nije ima namjeru prijevare ili nije mogao znati da je dio iste, kako u tom slučaju ne smije biti osporeno pravo na pretporez u ovakvim slučajevima.

Nadamo se da bi u današnjim slučajevima i hrvatski sud slijedio analogiju u principe Europskog suda pravde.