Već smo navikli da predizborna obećanja pršte tolikom dozom demagogije da bi se u napasti kopirati fantazije našli i pisci utopističkih bestsellera. U toj zagađenosti javnog prostora, koji budimo iskreni ni inače ne obiluje razumnim dijalogom, posebno se ističu ekonomska rješenja. Za razliku od briljantnih ideja od smanjivanja PDV-a (jasno bez računice što s rupom koju će ostaviti), obećanja o tisućama poticaja, osnivanja agrobanke, pretendenti na Banske dvore u pravilu izbjegavaju pitanja što učiniti s državnim tvrtkama poput Ine, Podravke, Končara, Petrokemije, ACI-ja, HPB-a…

Uvijek se pritom potegne ona stara o “obiteljskom srebru” uz prigodno zaboravljanje svih onih milijardi kuna poreznih obveznika upumpanih u te tvrtke. Politika ne želi maknuti šapu od javnih tvrtki jer nekolicina politički postavljenih menadžera upravlja milijardama rashoda tih kompanija (Maruška Vizek pozbrojila je da oni godišnje dosegnu 160 milijardi kuna). Kad treba spašavati posljedice lošeg vođenja, onda su to nacionalno važne kompanije pa redovno poseže prema proračunu.

Sukob HDZ-a i Mosta

Petrokemija je samo najnoviji primjer, nikako ne i jedini. Dvadesetak dana prije izbora, kronični gubitaš, ali koji zapošljava 1600 glasača u Kutini, našao se pred gašenjem proizvodnje jer nema 200 milijuna kuna za plaćanje plina Ini i PPD-u. Poznavatelji kažu da je u pozadini zapravo okršaj Mosta i HDZ-a o sudbini te tvrtke. HDZ bi Petrokemiju prepustio PPD-u kojem ionako duguje milijune, a koji se nedavno požalio medijima da mu je HDZ “zaboravio” vratiti pozajmicu, no Most ne da. Oni bi radije u HBOR po kredit, ali ne da ni HBOR bez opipljivog kolaterala na užas mostovaca. Svjesni su i u razvojnoj banci, koliko god ju je popularno percipirati kao politički bankomat, da bi takav potez mogao biti jednosmjerna karta za Rementinec. Pa onda, čeka se odluka Vlade koje će to biti jamstvo nakon što je propala ideja o zalogu dionica crikveničkog Jadrana.

Cijena 'obiteljskog' srebra

I sad na scenu nastupa isti tehnički premijer Tihomir Orešković najavljujući jamstvo države. Jer, ka??e, Petrokemija financijski ide u dobrom smjeru (?!). Isti onaj Orešković koji je prije par mjeseci Petrokemiju skinuo s liste strateških tvrtki da je – privatizira. Podsjetimo, ista ona Petrokemija koja godinama gomila stotine milijuna kuna gubitka, ima takve ugovore za plin da joj se nije mogao naći strateški partner. Ma, nisu ju htjeli ni mirovinski fondovi, oni koji su državi na “speed-dialu” kad treba nešto dokapitalizirati. Nego je Vlada prodala dionice (profitabilnog) Končara i novac ubacila za spas Petrokemije.
Da se razumijemo, nije ovo tirada protiv kutinske tvrtke, već skica koliko nas koštaju državne tvrtke nesposobne za tržište. Što bi se desilo, nedajbože, da su stotine milijuna otišle za znanost i obrazovanje, za startupe, da se na njima uštedjelo i zaista smanjio PDV? Umjesto da se kupovalo par tisuća glasova po pojedinim selima, a sve da se nađe mjesto za stotine političkih uhljeba koji bježe od tržišta rada kao vrag od tamjana? v