Nakon gotovo pola godine bojkota obiteljski liječnici ovog su tjedna kapitulirali, popuštajući pred prijetnjom novčane kazne koja bi, da se ostvarila, za neke značila zatvaranje ordinacije.

Koliko je takav ishod bio očekivan potvrđuje minimalna medijska pozornost kojom je vijest popraćena za razliku od bombastičnih naslova s početka borbe doktora protiv sustava, čitaj Darka Milinovića. Kad mu se više nije dalo biti fin, ministar je u šerifovskom stilu najavio da će pobunjenicima uzeti čak trideset posto glavarine koja im pripada potpisanim ugovorom s HZZO-om. Šerif je sredio one koji ga nisu slušali a da se nijednom nije s njima sastao i saslušao što ih zapravo muči. Nisu se doduše ni doktori pokazali kao mudri pregovarači, znali su biti i prilično nepristojni, upadali su na presice, iako su tijekom vremena naučili ponešto o javnom komuniciranju, što im je pomoglo da konačno artikuliraju svoje zahtjeve. To je doduše teško i zbog prirode problema primarne zdravstvene zaštite koja je očito toliko loše postavljena da bi sustav gotovo pa trebalo u potpunosti srušiti i sagraditi novi. Iako je reformom najavljeno da će se upravo to dogoditi, sve je jasnije da će se reforma svesti na nekoliko kozmetičkih zahvata upitne kvalitete. Najveći problem doktora koji su gubitnički preuzeli blokiće za naplatu participacija je u tome što unatoč očekivanjima u svoj pothvat nisu uspjeli privući dovoljan broj sudionika za stvaranje kritične mase. Doktora je ionako malo, i kad bi se u pravi bojkot uključilo barem pola ordinacija, svaka bi vlada morala popustiti i ući u pregovore, pa i ministri koji glume šerife. Sada im jedino preostaje da poput pudla koji laje na dobermana zaprijete sudskim tužbama i ostare čekajući presudu.