Još od kasnog devetnaestog stoljeća, kad je ekonomija, sve više obuhvaćajući matematiku i statistiku, počela imati znanstvene pretenzije, njeni praktičari optuživani su za cijeli niz grijehova.

Optužbe – uključujući aroganciju, zanemarivanje društvenih ciljeva koji nadilaze prihode, pridavanje prekomjerne pažnje formalnim tehnikama i uslijed svoje nemogućnosti predviđanja najvažnijih gospodarskih događaja poput financijskih kriza – obično su dolazile od autsajdera ili iz inovjernih margina. Međutim, u posljednje vrijeme čini se da čak i vodeći ljudi na tom području iskazuju nezadovoljstvo. Paul Krugman, nobelovac koji također piše novinsku kolumnu, ima naviku kritiziranja najnovije generacije modela u makroekonomiji radi zanemarivanja staromodnih Keynesovih istina.

Paul Romer, jedan od začetnika Nove teorije rasta, optužio je neka vodeća imena, uključujući nobelovca Roberta Lucasa, radi nečega što on naziva "matematičnost" – uporabe matematike u cilju prikrivanja, a ne razjašnjavanja. Richard Thaler, istaknuti bihevioristički ekonomist sa Sveučilišta u Chicagu, kritizira tu profesiju zbog ignoriranja ponašanja u realnom svijetu u korist modela koji pretpostavljaju da su ljudi racionalni optimizatori. Dok je profesor financija Luigi Zingales, također sa Sveučilišta u Chicagu, optužio svoje kolege stručnjake za financije da su obmanuli društvo pretjerano naglašavajući dobrobiti koje je donijela financijska industrija.

Protiv svetih krava 
Takvo kritičko razmatranje među velikim imenima u toj disciplini zdravo je i dobrodošlo – osobito u području u kojem je često nedostajala veća količina samorazmatranja. I ja sam se također dovoljno često usredotočio na svete krave u toj disciplini – slobodna tržišta i slobodnu trgovinu. Međutim postoji zabrinjavajuća implikacija u ovoj novoj rundi kritika koja mora postati eksplicitnom – i koja se mora odbaciti. Ekonomija nije vrst znanosti u kojoj bi ikad mogao postojati jedan istinski model koji funkcionira na najbolji način u svim kontekstima.

Nije stvar u tome da se "postigne konsenzus vezano uz najbolji model," kako to objašnjava Romer, već u procjeni koji model je najbolje primijeniti u određenom okruženju. To će uvijek ostati umijeće, a ne znanost, osobito kad se takav izbor mora napraviti u realnom vremenu. Društveni svijet razlikuje se od fizičkog svijeta po tome što je on ljudska tvorevina i stoga je gotovo neograničeno podatan. Posljedično, za razliku od prirodnih znanosti, znanstveni napredak ekonomije sastoji se ne od zamjenjivanja starih modela boljima, već ekspanzije njene zbirke modela, pri čemu svaki od njih razjašnjava drukčiji skup društvenih okolnosti.

Primjerice, trenutno raspolažemo brojnim modelima tržišta s nesavršenom konkurencijom ili asimetričnim informacijama. Ti modeli nisu učinili svoje preteče zastarjelim ili irelevantnim na temelju savršene konkurencije. Oni su nam samo osvijestili činjenicu da različite okolnosti nalažu usvajanje različitih modela.Na sličan način, behavioristički modeli koji ističu važnost heurističkog odlučivanja olakšavaju nam analizu okruženja gdje takva razmatranja mogu biti važna.

Oni ne istiskuju modele racionalnih izbora, koji ostaju alati prvog izbora u drukčijim okolnostima. Model rasta koji se primijenjuje u razvijenim gospodarstvima ne mora nužno biti učinkovit u zemljama u razvoju. Modeli koji naglašavaju očekivanja ponekad su najbolji za analizu inflacije i razina nezaposlenosti; ali u nekom drugom slučaju će modeli s Keynesovim značajkama biti učinkovitiji.Argentinski pisac Jorge Luis Borges jednom je napisao novelu – duljine jednog odlomka – koja je možda najbolja vodilja znanstvenoj metodi.

U njoj je opisao udaljenu zemlju u kojoj se kartografija – znanost o izradi karata – dovodi do smiješnih ekstrema. Karta jedne pokrajine bila je tako detaljna da je bila veličine cijelog jednog grada. Karta carstva zauzimala je prostor cijele pokrajine. S vremenom su kartografi postali još ambiciozniji: nacrtali su kartu koja je bila egzaktna, jedan na jedan replika cijelog carstva. Kao što Borges zajedljivo napominje, sljedeće generacije nisu mogle praktično upotrijebiti tako glomaznu kartu. Stoga je ta karta ostavljena istrunuti u pustinji zajedno s geografskom znanošću koju je ona predstavljala. 

ne biraju metu

Tvrtke gube milijune zbog ovoga, a mnoge reagiraju prekasno

ključni rokovi

Istječe ključni rok za kripto industriju – mnoge tvrtke moraju donijeti važnu odluku

Slaba poduka ekonomije 
Borgesov zaključak još uvijek izmiče brojnim društvenim znanstvenicima u današnje vrijeme: razumijevanju je neophodno pojednostavljivanje. Najbolji način reakcije na složenost društvenog života nije smišljanje sve pomnije razrađenih modela, već dolaženje do spoznaje kako funkcioniraju različiti uzročni mehanizmi, jedan po jedan, te zatim mogućnost razabiranja koji su najrelevantniji u određenom okruženju. Upotrebljavamo jednu kartu ako se vozimo od kuće do radnog mjesta, a drugu ako putujemo u drugi grad. Ipak, potrebne su nam druge karte ako smo biciklisti, pješaci ili ako planiramo ići javnim prijevozom.  Navigacija ekonomskim modelima – izbor naprikladnijeg modela – znatno je teža od odabira odgovarajuće karte. Praktičari koriste niz formalnih i neformalnih empirijskim metoda s različitom količinom vještina. U mojoj najnovijoj knjizi "Ekonomija je zakon", kritiziram podučavanje ekonomije jer ono ne pruža studentima odgovarajuću spremu za empiričku dijagnostiku koja je toj disciplini neophodna.

Ispravan odabir 
Međutim unutarnji kritičari te profesije nisu u pravu kad tvrde da je ta disciplina pošla krivim putem jer ekonomisti tek moraju postići konsenzus vezano uz "ispravne" modele (naravno one koji oni preferiraju). Potrebno je slaviti ekonomiju u svoj svojoj raznolikosti – racionalnu i biheviorističku, keynesijansku i klasičnu, onu najbolju kao i drugorazrednu, ortodoksnu i heterodoksnu – i posvetiti našu energiju tome da postanemo mudriji u ispravnom odabiru najprikladnijeg okvira u određenim okolnostima.  

© Project Syndicate, 2015.