Vijest kako tiskara Vjesnik dobiva povjerenika za zaštitu dostojanstva radnika i ne bi bila nešto posebno kada to ne bi bila samo jedna u nizu obveza za kompanije koje svoje ljude osim za posao kojim se bave moraju dodatno obučavati i za raznorazna povjerenička zaduženja. Prošle godine tako su sve tvrtke s više od 50 zaposlenih morale dobiti povjerenika za otpad.

Jedan od zaposlenika morao se prema zakonskom prijedlogu školovati za zaštitu okoliša i nakon toga revno u tvrtki u kojoj radi provoditi programe zbrinjavanja otpada sukladno zakonu. Srećom jedan je to od rijetkih zakonskih prijedloga koji je zajednica poslodavaca uspjela staviti na čekanje. Parafiskalni nameti dugo su i s razlogom trn u oku poslodavaca, ali propisi o povjerenicima nadilaze bespuća birokracije i polako ulaze u područje nečega što smo mislili da se može vidjeti samo u britanskim humorističnim serijama poput Monty Pythona. 

Plaćanje edukacije
Mentalne vježbe radi, pokušajte zamisliti tvrtku s desetak zaposlenika u kojoj radi veći dio četveročlane obitelji. Ukoliko moraju imati pet ili šest povjerenika, a znamo da se jedan treba baviti otpadom, jedan zaštitom od požara, jedan dostojastvom radnika, jedan mobbingom, jedan zaštitom ne radu… i da ne nabrajamo dalje, probajte zamisliti raspodjelu dužnosti u takvoj tvrtki. U kojem slučaju sin povjerenik za mobbing može ocu vlasniku tvrtke izdati upozorenje za ophođenje s radnicom zaduženom za požar, a koja je ujedno i kćerka, ako ovu štiti majka povjerenica za zaštitu dostojanstva radnika, a koja ponovo mora pitati oca povjerenika za otpad zašto je zlostavljao kćer kada je odbila razvrstati plastičnu ambalažu.

Da, čini se komplicirano i nezamislivo, ali ako znamo da male tvrtke čine preko 90% poslovnih subjekata u državi, a često su to upravo obiteljske kompanije, onda nije tako teško složiti navedenu situaciju. Probajte zamisliti istu kompaniju, ali s pet zaposlenih u kojoj su svi u rodbinskim vezama – nije noćna mora za njih imati povjerenika za mobbing i povjerenika za dostojanstvo radnika. Naravno, na ozbiljnijoj razini veliki je to trošak za kompaniju jer svaki povjerenik mora proći posebnu edukaciju koju kao i uvijek plaća tvrtka, a ne država koja je nametnula još jedan besmislen propis. Živeći već dugi niz godina u nadi da će ovo postati zemlja u kojoj poduzetnici mogu nesmetano i uz poticaj raditi svoj posao – razvijati se i napredovati, svaka vijest poput ove iz tiskare Vjesnik polako i sigurno ubija svaku nadu.

Zamjeranje poslodavcu
U ovom slučaju kompanije više ne razmišljaju o razvoju, napretku i novoj tehnologiji nego o zaštiti dostojanstva radnika i koga od svih ljudi koji imaju pune ruke posla da bi zaradili svoje plaće poslati na još jedan besmisleni tečaj. Jer budimo otvoreni, neće povjerenik zaštiti dostojanstvo radnika već uređena i zakonom određena država. U bilo kojem drugom slučaju radnik koji je povjerenik bit će na strani poslodavca iz jednostavnog razloga – on neće štiti kolegino dostojanstvo već svoj posao.

I to ne treba osuđivati već imati razumijevanje za ljude koji nakon kratkog tečaja riskiraju da se zamjere poslodavcu, a sve zbog birokratskih zahtjeva. Mogli bi se i zabrinuti ako nam za svaku stavku treba povjerenik u kompaniji jer to samo pokazuje kako država nema dobre zakone i kako nam povjerenik mora tumačiti sive zone. Uostalom kako i znamo, ako se nešto ne može rješiti osniva se povjerenstvo, onda povjerenik dugo vijeća i promišlja, a ljudi zaboravljaju.