Na početku nove godine sve je vrvjelo naznakama o preinačavanju globalnog poretka. Donald Trump inauguriran je kao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, kineski predsjednik Xi Jinping održao je govor u Davosu u kojem se založio za napredovanje globalizacije, dok su čelnici krajnje desnice Marine Le Pen i Geert Wilders održali "kontra-Europski summit" u njemačkom gradu Koblenzu.

Trump i njegovi populistički saveznici u Europi osudili su globalizaciju, dok je trenutno Xi njen glavni pobornik. No, Trumpova je poruka osobito konfliktna: provođenje striktno nacionalnih ekonomskih interesa može nalagati manju količinu međunarodne suradnje, no znatno je veća količina iste neophodna za održavanje sigurnosti. Nacionalistička srž Trumpovog inauguracijskog govora odražavala je izolacionizam čiji je pobornik bio rasistički avijatičar Charles Lindbergh, koji je, kao glasnogovornik Udruge Amerika Prva (America First Committee), lobirao za nestupanje SAD-a u Drugi svjetski rat.

U ovom trenutku Trump, okrivljujući prethodne američke vođe za ekonomske nevolje s kojima su suočeni brojni Amerikanci, odrekao se povijesne uloge te zemlje u stvaranju i održavanju poslijeratnog poretka. Dok njegovo suprotstavljanje "globalnoj Americi" nije novo, činjenica da takvo stajalište izražava predsjednik SAD-a zasigurno je bez presedana.

Povratak oduzetog
Trumpova vizija usredotočena je na politiku duga. Budući da je nadgledao veliku tvrtku za nekretnine financiranu dugom, njegova intuicija govori mu da bi Amerika putem ponovnog ispregovaranja duga mogla povratiti ono što su joj "druge zemlje" navodno oduzele. Usredotočio se na Kinu i Njemačku radi njihovih velikih bilateralnih trgovinskih suficita sa Sjedinjenim Američkim Državama – koji su 2015. godine iznosili 366 milijardi i 74 milijarde američkih dolara, navedenim redoslijedom.  Neposredno prije inauguracije nagovijestio je da bi mogao uvesti visoke pristojbe na uvezene Njemačke automobile, izdvojivši BMW s osobitim zadovoljstvom.

Sa svojim akumuliranim suficitom na tekućem računu platne bilance, obje zemlje imaju veliki trgovinski disbalans prema SAD-u – u obliku državnog duga u slučaju Kine i velike količine sekuritizirane aktive u slučaju Njemačke. Dok se trenutno Kineske devizne rezerve rapidno smanjuju, u Njemačkoj je situacija suprotna. No, u oba slučaja, neodložno eliminiranje Američkih bilateralnih deficita jednostavno bi učinilo Amerikance siromašnijim.  Isto bi bilo kad bi Grčka iznenada eliminirala svoje velike deficite prema ostatku Europe. U prošlosti su američki kreatori politika pokušali potaknuti otvaranje radnih mjesta na nacionalnoj razini poticanjem zemalja sa suficitom na proračunske deficite ili labavljenje njihove monetarne politike kako bi mogle postići brži rast i kupovati veće količine američke robe.

Prethodni američki predsjednici Jimmy Carter i Ronald Reagan učinili su to tijekom kasnih 1970-ih i 1980-ih, kao i predsjednik Barack Obama usred krize eura koja je započela 2009. godine. To je klasičan oblik prilagodbe u međunarodnom ekonomskom sustavu i prethodne američke administracije koristile su tu metodu vršenjem bilateralnog pritiska te djelovanjem putem međunarodnih institucija poput G7 i Međunarodnog monetarnog fonda.  No takvi su pregovori uvijek imali prilično različite ishode. Neizbježno, niti jedna strana nije bila zadovoljna i cijeli postupak se naposljetku smatrao manjkavim.

EU mehanizam širenja moći
Trump misli da taj stari postupak nije uspio jer su zemlje s tržišnim surplusom varale. Sukladno tom stajalištu, Kina je promišljeno održavala svoj devizni tečaj niskim tijekom godina koje su prethodile 2015., subvencionirala kineske tvrtke i ograničila prava vlasništva stranih osoba na nekretninama; Njemačka je također manipulirala svoju valutu, isprva unutar Europskog fiksnog deviznog sustava nakon 1979. godine, a zatim unutar eurozone nakon 1999. Trump je zaključio da su Europska Unija i eurozona samo mehanizmi čiji je cilj zaštita interesa i proširivanje moći. Postoje dvije alternative klasičnom pristupu prilagodbe.

Prva, vjerojatnija opcija je sklapanje bilateralnih sporazuma.  Postoje neki povijesni presedani tome, kao kad se Japan, tijekom 1980-ih, "dobrovoljno" složio ograničiti broj automobila koje je prodavao u SAD-u. Slijedom toga, Japan je prestao prodavati jeftine automobile i brzo se uspeo na vrijednosnoj ljestvici. Tu je zatim i radikalnija alternativa. Trump bi mogao provesti nacionalističku verziju onoga što se smatra tipično ljevičarskom težnjom: oprost ili otpis duga. Njegov strateški način razmišljanja mogao bi uključiti dopuštanje da dođe do eksplozije visoke razine unutarnjeg duga u Kini i neriješenih dužničkih pitanja u Eurozoni.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Sastanak britanske premijerke Therese May s Trumpom u Washingtonu, DC 27. siječnja uzrokovao je znatno uzbuđenje vezano uz nove sigurnosne sporazume na temelju "anglo-američkog kapitalizma." Stari stil anglo-američkog kapitalizma temeljio se na proizvodnji; no novi stil zasniva se na dugu – osobito vlasništvu nad nekretninama – u cilju održavanja potrošnje i visokog životnog standarda.

Vlada Therese May mogla bi igrati odlučujuću ulogu u preslagivanju trenutnog međunarodnog poretka. No, dok je ona nagovijestila da će Ujedinjeno Kraljevstvo provesti "tvrdi Brexit" – jasno odvajanje od EU – ona je također naglasila važnost Europske Unije i NATO-a za Europski i globalni sigurnosni okvir. Ako Theresa May može uvjeriti Trumpa da je sigurnost važnija od kockanja rizičnim dugom, sabotirat će ključni dio njegove domaće strategije te istovremeno spasiti djelić starog duha uzajamne obrane. Valja istaknuti da je postojao samo još jedan američki predsjednik koji je promicao izraz "Amerika Prva" – bio je to Woodrow Wilson, ali je on naposljetku pokušao sagraditi složeni međunarodni sustav utemeljen na zajedničkoj sigurnosti i suradnji.

© Project Syndicate, 2017.