Pomoć koju je država dala Tele2 da ostane u Hrvatskoj razotkrila je jedan paradoks. Nelogično je da su se fiksne telekomunikacije, iako su u liberalizaciju ušle kasnije, odnosno prije pet godina, uspjele do sada liberalizirati više nego one mobilne koje su s liberalizacijom krenule prije desetak godina.

Većina novih fiksnih telekoma danas ima pozitivnu operativnu dobit, dok je Tele2, koji je u mobilne telekomunikacije ušao gotovo istodobno, u operativnom minusu. Zanimljivo je k tome da nijedan altenativni fiksni telekom nema ni upola tolike prihode kolike je lani ostvario Tele2, oko 900 milijuna kuna. Unatoč tome Tele2 još nije uspio složiti model prema kojem bi operativno poslovao pozitivno. Štoviše, u istraživanju koje je potaknuo EU lani je izneseno mišljenje da Tele2 ima malo izgleda da opstane nakon 2010. godine ili ako i opstane da bude marginalan igrač. Iz tog se može zaključiti jedino da je prag ulaska u mobilne komunikacije ostao znatno veći nego je prag ulaska u fiksne komunikacije. I dok se danas u fiksnim komunikacijama razgovara o održivoj liberalizaciji i načinu kako stvoriti tržišne uvjete koji bi operaterima omogućili da počnu generirati neto dobit, u mobilnim komunikacijama, čini se, sve do nedavno raspravljalo se o tome treba li tu industriju uopće liberalizirati. Kako inače objasniti podatak da je Tele2 do sada uložio milijardu kuna u hrvatsko poslovanje, da ima svega dva konkurenta, da ima više korisnika od svih fiksnih alternativnih operatera, ali nema njihovu poslovnu uspješnost. Država je pomogla trećem mobilnom operateru, ali tek će iduće razdoblje pokazati je li to bilo kupovanje vremena ili stvarna odluka da se provede liberalizacija mobilnih komunikacija.