Ima nečeg trulog u kapitalističkoj državi. Unatoč bez presedana niskim kamatnim stopama, ulaganja u najrazvijenijim zemljama značajno su ispod razine na kojoj su se nalazila u godinama prethodno krizi 2008., dok stope zaposlenosti ostaju tvrdoglavo niske.

A čak su ulaganja u godinama prije krize bila neznatna, obzirom na pretežno niske kamatne stope u tom razdoblju. Iz nekog razloga, čini se da postizanje razina ulaganja koja bi generirala punu zaposlenost zahtijeva negativne realne kamatne stope (prilagođene inflaciji), što je drugi način da se kaže da ljude treba platiti da bi ulagali. Ali u svijetu niske inflacije i nultih nominalnih kamatnih stopa, dostizanje nužnih negativnih realnih kamatnih stopa može predstavljati izazov.

To je boljka koju je Larry Summers, prisjećajući se rada Alvina Hansena, nazvao sekularnom stagnacijom. Posljedice tog stanja za politiku ostaju otvorenim za raspravu (ta su pitanja dobro sažeta u e-knjizi koju su izdali Coen Teulings i Richard Baldwin). Za keynezijance, odgovor je nekonvencionalna monetarna politika (primjerice kvantitativno popuštanje), fiskalni poticaj i viša ciljana stopa inflacije. Ali, kao što su istaknuli Summers i ostali, kolebljiva monetarna politika može potaknuti imovinski mjehur, a dugotrajni fiskalni poticaj može završiti dužničkom krizom. 

Zasićenost štednjom
Štoviše, omiljena politika keynezijanaca obuhvaća samo posljedice sekularne stagnacije, a ne i njene uzroke – vezano uz koje postoji još više razilaženja u mišljenju. Za neke, problem je u zasićenosti štednjom koja se povezuje s usporenijim demografskim rastom, produljenjem očekivanog životnog vijeka i statičkim pragovima za umirovljenje – kombinacija koja primorava ljude na veću štednju za udovoljenje svojim potrebama u starijoj dobi. Međutim, kako je istaknuo Barry Eichengreen, čini se da je porast štednje suviše neznatan da bi rasvijetlio to pitanje. Za druge, problem je u nižoj potražnji za ulaganjima, koja je djelomično uzrokovana činjenicom da su strojevi trenutno znatno jeftiniji i da je došlo do usporavanja tehnološkog napretka od 1970.

Ekonomisti poput Roberta Gordona i Tylera Cowena tvrde da su prethodni tehnološki proboj, uključujući vodu iz slavine, klimatizaciju i komercijalno putovanje zrakom imali veći socijalni utjecaj, dovodeći do načina života na periferiji s automobilima i šoping centrima, primjerice, no većina današnjeg napretka. Ta procjena zabrinjava optimiste poput Joela Mokyra ili Erika Bryjnolfssona i Andrewa McAfeeja koji ne vjeruju da je došlo do usporavanja tehnološkog napretka. Umjesto toga, oni tvrde da tradicionalan pristup koji se koristi za mjerenje gospodarskih rezultata i rasta, te bruto domaćeg proizvoda, umanjuje činjenice vezano uz taj napredak. Naposljetku, naši su životi postali dramatično produktivniji zahvaljujući Googleu, Wikipediji, Skypeu, Twitteru, Facebooku, You Tubeu, Wazeu, Yelpu, Hipmunku, Pandori i brojnim drugim tvrtkama.

Ali one sve pružaju svoje usluge besplatno, što znači da se dobrobiti koje one pružaju ne uračunavaju u BDP. Prema Edwardu Glaseru, teško je vjerovati da bi se prosječna obitelj u Sjedinjenim Američkim Državama, koja navodno lošije stoji financijski nego 1970., bila voljna odreći svojih mobitela, pristupa internetu i novih zdravstvenih tehnologija kako bi se vratila u to zlatno doba. Stoga, brojke o BDP-u zasigurno isključuju velik dio napretka. Činjenica da su tolike inovacije dostupne besplatno ne predstavlja samo problem ekonomistima vezano uz mjerenje; to je također realan problem za one koji pokušavaju pronaći prilike za ulaganja. Tijekom dobrih starih dana procvata nakon Drugog svjetskog rata, ako ste željeli klimatizaciju, automobil ili novine, morali ste ih kupiti, omogućavajući time proizvođačima zaradu. Proizvodi koji se zasnivaju na informacijama – tipični u današnjim naprednim gospodarstvima – razlikuju se.

Budući da su troškovi proizvodnje dodatnog primjerka gotovo ne postojeći, teško ih je naplatiti. Emitiranje radija i televizije prvi su se suočili s tim problemom, jer nisu mogli spriječiti da oni koji posjeduju prijemnik dobiju signal. Morali su razviti model koji se temeljio na propagandnim porukama, te stoga omogućiti ostalima da plaćaju dobrobiti u kojima uživa korisnik. Navodno u tome leži velika profitabilnost Google-a, iako mi je teško vjerovati da su ogromne dobrobiti u kojima uživam kao marljiv i zadovoljan korisnik plaćeni mojim prilično rijetkim kupovinama na internetu. Stoga živimo u svijetu gdje je većina napretka kojeg omogućava nova tehnologija utjelovljena proizvodima koji se moraju dijeliti besplatno. Pomalo nasumična podskpina proizvoda može – uslijed odgovarajućeg poslovnog modela – biti profitabilna, recimo, kroz oglašavanje ili kroz prodaju informacija koju pasivno prikuplja od korisnika.

Kako preživjeti? 
Ali brojni drugi, poput Wikipedije i javnog radija, imaju poteškoća s preživljavanjem. Besplatni proizvodi također umanjuju vrijednost bliskih zamjenskih proizvoda. Dok može biti potrebno naplatiti 100 dolara po karti u cilju pokrivanja troškova kazališne predstave vrijedne 1 milijun dolara, neki filmaši mogu zaraditi novac filmom vrijednim 200 dolara prodajući karte od 10 dolara korisnicima koji nisu voljni čekati nekoliko tjedana dok ih ne ponudi njihov pružatelj usluga kabelske televizije.  Gore navedena e-knjiga, koja je inspirirala ovu kolumnu, stoji na raspolaganju čitateljima besplatno (kao i ova kolumna). Nije stoga iznenađujuće zašto toliki ljudi jedva spajaju kraj s krajem. Ali Centar za istraživanje ekonomske politike, koji je izdao tu e-knjigu, i Project Syndicate koji distribuira kolumnu, oboje (ili barem u određenoj mjeri) financiraju donatori.

promo

Poslodavci više ne traže samo diplomu: zašto visoka učilišta moraju mijenjati način obrazovanja

promo

Što zapravo kupujete kada kupujete automobil?

Novi oblici plaćanja  
Možda to i nije slučajnost. U cilju zauzdavanja mogućnosti koje pružaju nove tehnologije, mogli bi nam zatrebati novi oblici plaćanja u cilju davanja dragocjenog doprinosa. Tradicionalan kapitalistički model možda je učinio bogatim Billa Gatesa, ali njegova zaklada sad financira vrijedne tehnološke prodore na neprofitabilan način. Kao i kod negativnih realnih kamatnih stopa, ali na usredotočeniji i učinkovitiji način, možda ćemo morati platiti kako bi omogućili ostvarenje vrijednih ulaganja. 

© Project Syndicate, 2015.