Europska unija je dovela demokratsku integraciju – vođenu slobodnom voljom svojih članica, a ne vojnom silom – do nezapamćenih razina, osiguravši svoje mjesto na pročelju intitucionalnih inovacija. Ali danas se čini da raspoloženje koje prevladava u EU naginje prema sukobu, a ne prema suradnji.

Neke države članice propagiraju svoje suvereno pravo prihvaćanja unilateralnog djelovanja, čak i dok traže financijsku pomoć, dok se druge ponašaju kao puki vjerovnici, ignorirajući socijalnu patnju uzrokovanu tekućom dužničkom krizom. U cilju vraćanja na put inovativne integracije, EU treba novi okvir za javne rasprave koji podupire učinkovitu suradnju među partnerima i prijateljima, umjesto raspirivanja sukoba među naizgled nepomirljivim protivnicima. Sve u svemu, uuropska integracija bila je skladan, uređen i pravedan proces. Manje imućne zemlje članice iskoristile su sredstva poput strukturnih fondova i kohezijskih fondova, što im je omogućilo znatne resurse koji su im omogućili povećanje prihoda po glavi stanovnika. Ali produžena gospodarska kriza promijenila je stajališta njihovih građana, s rastućim udjelom onih koji vjeruju da troškovi članstva u EU premašuju njegove dobrobiti. 

Redukcionističko stajalište
Nije iznenađujuće da su promjene potaknule zahtjeve za većim nacionalnim suverenitetom, koje su populističke stranke, poput grčke novo izabrane Syrize, shvatile kao izborni uspjeh. Sve te stranke, bilo desne bilo lijeve, smatraju da je nacionalni suverenitet u zavadi s takozvanim vanjskim silama i teže naginjanju političke osi EU u skladu s tim. To redukcionističko stajalište jedino je ljepilo koje održava zajedništvo grčke vodeće koalicije. U toj modernoj raspravi suverenitet znači jačanje ovlasti, a institucije EU su nedemokratske. Suverenitet je stoga postao osobito primamljujući koncept za građane južnih zemalja članica koje su sve više uvjerene da im je nametnuta kruta struktura EU. U međuvremenu, sjeverne zemlje članice EU postaju žrtvom njihove vlastite simplicističke poruke: da su njihovi južnjački kolege neodgovorni rasipnici koje bi trebalo pustiti da riješe vlastite probleme.  

U srži oba uvjerenja su strah i nesigurnost nastali uslijed globalizacije s građanima zabrinutim za njihovu sigurnost i nesigurni vezano uz njihovo mjesto na svijetu. Ali nema povratka globalnom poretku određenom izoliranim nacijama-državama – čak i kad netko to ne bi saznao iz populističke retorike koja prevladava u današnjim raspravama. Naravno, članice EU su suverene države i one pregovaraju međusobno kao takve. Ali one su međuovisne, i djelovanje svake članice uobličeno je vanjskim čimbenicima. Njihova međuovisnost ne proizlazi samo iz zajedničke valute: ona je plod beskrajnih sociogospodarskih interakcija koje isprepliću zemlje članice EU u dinamičnu mrežu. Eto zašto je javna rasprava koja razmatra samo dva krajnja scenarija – nametnutu integraciju ili apsolutnu nacionalnu suverenost – obmanjujuća i opasna.

Ona odvlači sudionike na suprotne strane pripremajući ih za sukob – što je ishod koji bi trebalo izbjeći pod svaku cijenu.Postoji kompromis. EU trebala bi se obvezati na nastavak demokratizacije svojih institucija, kao što je to učinila kad je dala demokratski izabranom Europskom parlamentu glas u izboru predsjednika Europske komisije. Što se tiče zemalja članica EU, one bi trebale priznati da su one, kao suvereni sudionici, izabrale integraciju jer su dobrobiti udruživanja njihovih suvereniteta premašile njegove troškove. Europske institucije odražavaju tu dinamiku. Europski mehanizam stabilnosti, primjerice, je kolektivni projekt čiji je cilj očuvanje financijske stabilnosti eurozone, a ne instrument dominacije ili sučeljavanja. Resursi Europskog mehanizma stabilnosti pripadaju svima, na isti način na koji i bankrot jedne zemlje utječe na sve ostale. Kad financijski stabilne zemlje zanemare izazove s kojima su suočeni njihovi kolege u proboju, one djeluju protiv vlastitih interesa.

Intelektualna obmana 
Slično, gospodarski transferi provedeni kroz strukturne i kohezijske fondove uključivali su suverene, demokratske zemlje. I upravo su suverene vlade Grčke, Portugala, Cipra i Irske zatražile sanaciju od svojih europskih partnera. Grčka je već primila pomoć vrijednu 117% svog BDP-a; u Cipru je ta brojka 55,9%, a slijede Irska i Portugal s 45,1% i 46,6% navedenim redom. Očito, međuovisnost se ne može izbjeći; a ne može se izbjeći ni odgovornost koju ona podrazumijeva. Ideja da, kad zagusti, jedna zemlja članica EU može riješiti sve svoje probleme vraćajući se na čisti nacionalni suverenitet jest intelektualna obmana, politička tlapnja i stoga izvor znatne socijalne frustracije. Suverenitet ne poriče međuovisnost.  Vrijeme je da zemlje napuste shvaćanje da postoji neki čarobni oblik suvereniteta koji će im omogućiti bijeg od njihovih odgovornosti kao članica EU bez snošenja ozbiljnih troškova. U realnom svijetu Europe danas, dužnici ne mogu raskinuti sporazume koje su sklopili u zamjenu za pomoć i vjerovnici moraju priznati potrebu za nastavkom pridonošenja resursa sanacijskom fondu. 

Integracija je bila izbor
Također bi pomoglo kad bi vjerovnici shvaćali da ih njihovi doprinosi, poput desetljeća njihove podrške kohezijskim fondovima, neće osiromašiti (recimo, oštećujući javne mirovine). Baš suprotno, zemlje vjerovnici će uživati dobrobiti od stabilnijih, solventnih komercijalnih partnera vezano uz njihov izvoz.  Mit suvereniteta održava se već predugo u EU, potičući opasno nacionalističko raspoloženje i strah od "drugog". Zemlje članice, počevši s Grčkom, moraju priznati da je međuovisnost neizbježna  – i, zaista, poželjna, ako se njome upravlja na ispravan način. Kao što je grčki premijer Alexis Tsipras nedavno priznao "Europa je prostor za pregovore i međusobno blagotvorne kompromise". Integracija je bila izbor – i to pozitivan izbor. Europa ima još puno posla vezano uz osnaživanje višestrukih identiteta neophodnih za izbjegavanje sukoba. Bilo da dolazimo sa sjevera ili juga, iz Njemačke ili Grčke, svi smo Europljani. I time smo bogatiji.

© Project Syndicate, 2015.

gospodarska sila

Tražite stabilnu karijeru? Ova industrija stvara bogatstvo diljem Europe

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti