Sastankom s lokalnim političarima i predstavnicima sindikata i menadžmenta, Damir Polančec osigurao je Vladi i Hrvatskom fondu za privatizaciju kraći time-out u privatizaciji dubrovačkih hotela Maestral.
Za rukom mu je pošlo i razuvjeriti zagovornike poništenja natječaja i razgolititi njihove ključne argumente, čak toliko da, eto, i sami sindikati na koncu priznaju da bi radničko dioničarstvo bila iluzija u situaciji u kojoj zaposlenici teško mogu otplaćivati anuitete za dionice. Posebno u poduzeću poput Maestrala koje loše posluje i vapi za svježim kapitalom.

Cijena je u redu
I predstavnik ponuđača zbog kojega je navodno i pokrenuta galama prema Fondu za privatizaciju, Dubrovnika Riviera Investa (iza kojeg stoji četrdesetak dubrovačkih tvrtki, te Grad i Županija), također u pomirbenom tonu izjavljuje kako natječaj ne treba poništiti, dok su utihnule i prozivke države da u bescjenje daje Maestral. Ne posustaju u takvim zahtjevima, čini se, samo politički oponenti iz redova ljevice i desnice, kojima će rasplet događaja oko Maestrala ionako biti dobra tema za predizborno skupljanje bodova. Nova atmosfera koja se stvorila oko slučaja upućuje da bi natječaj na koncu ipak mogao biti poništen, no ako se to dogodi bit će zbog procjene stručnjaka Hrvatskog fonda za privatizaciju da ponude ili ponuđači nisu zadovoljili očekivanja. Već je poznato da financijski najizdašnija od osam pristiglih ponuda neće konkurirati u završnici. Na samom otvaranju ponuda, potkraj prošlog mjeseca, konstatirano je kako tvrtka Novi Kvarner iz Novog Vinodolskog nije priložila valjane instrumente osiguranja, ni dokumentaciju o svojoj financijskoj sposobnosti. Stoga se njihova ponuda od 120 milijuna kuna za dionice i 192 milijuna kuna ulaganja u Maestral neće smatrati ozbiljnom ponudom. Na prvi pogled, ni ostale ponude za Maestral nisu previše impresivne. Za neke koje bi bile prihvatljive s aspekta ponuđenih iznosa za dionice ili pak visine ulaganja, tek će se analizom svih detalja ponude i provjerama boniteta ulagača utvrditi njihova stvarna ozbiljnost. Negativni naboji u kojima se odvijaju privatizacijski procesi u Hrvatskoj očigledno toliko odbijaju investitore da čak ni posljednji hotelski kompleks na tako atraktivnoj turističkoj destinaciji kao što je Dubrovnik nije uspio zaintrigirati neko ozbiljnije svjetsko ime. Redom su oni s jačim ponudama na natječaju za Maestral, potpuno anonimni u poslovnim krugovima. Litvanska tvrtka KNS Valda UAB i Kirkwood Capital iz Zagreba tako nude 119,8 milijuna kuna za dionice i 29,2 milijuna euraulaganja. Po 102 milijuna kuna za dionice nude zadarska novoregistrirana tvrtka Rivijera hoteli i povratnik iz Novog Zelanda Ivan Šimunović, koji već posjeduje turističko naselje u Supetru na Braču. Zadrani nude ulaganja od 30 milijuna eura, a Šimunović 272,4 milijuna kuna. Najveća ulaganja, pak, nudi austrijska tvrtka Aejo Beteilingungs, 435 milijuna kuna, no skrominji su kod iznosa za dionice.

Vladin bumerang
Zanimljivo je i ujedno paradoksalno da su tri “dubrovačke” ponude zapravo najskromnije. Posebno se to odnosi na već spomenuti Dubrovnik Riviera Invest (72,8 milijuna kuna ulaganja za dionice i 254,9 milijuna kuna ulaganja). Dubrovačka investicijska grupa, koju su osnovale PGM Ragusa, Konel, Alfaplan, Villa Vilina i zagrebački Institut građevinarstva Hrvatske, ponudila je 85,25 milijuna kuna za dionice, te 37,7 milijuna eura ulaganja, a sličnu je ponudu dostavila zasebno članica te grupe, PGM Ragusa (82,5 milijuna kuna za dionice i 35,16 milijuna eura ulaganja).
“Slučaj Maestral”, kako god završio, prodajom nekom od ponuđača ili poništenjem natječaja, odrazit će se na daljnju privatizaciju. Nastao je, naime, kao bumerang koji se Vladi vraća kontinuirano nakon popuštanja buntovnim radnicima u PPK Valpovo i Sladorani i zapravo je test za daljnju privatizaciju. Polančecovo trenutno uspješno prizemljenje balona bilo bi dobro uzeti kao znak se u pronalaženju privatnih vlasnika državnim poduzećima prestaje pristupati samo s emocijama. Ako Vlada i odluči okončati ovaj privatizacijski proces i odabere nekoga između potencijalnih kupaca, Dubrovčani ipak ne bi trebali biti nezadovoljni. Ne tako davno, prije samo pet godina, najekskluzivniji dubrovački hotel Excelsior, i to tek obnovljen, prodan je za svega 4,5 milijuna kuna. Cifre koje se sada vrte oko gubitaša Maestrala ipak su višestruko veće, premda je, za razliku od Excelsiora, riječ o hotelskom društvu čije obveze uvelike premašuju temeljni kapital i čije objekte tek treba dovesti na razinu koja bi odgovarala destinaciji kakva je Dubrovnik.