S osjetnom dozom nervoze i kuloarskih nagađanja bankari čekaju objavu godišnjih rezultata poslovanja u 2013.

Nije pitanje hoće li banke, već koliko njih, zbrajati gubitke i tko će sve zaroniti ispod nule. Već su podaci za treći kvartal pokazali da se banke teško uspijevaju nositi s krizom, posebno one male, a sad se s nestrpljenjem čekaju posljedice čišćenja bilanci u (samo) zadnja tri mjeseca prošle godine. Istovremeno, matične bankarske grupacije u Europi strahuju pred revizijom kvalitete imovine u koju uskoro kreće Europska središnja banka zbog koje se sve češće kao modus operandi pospremanja poslovanja spominje osnivanje loših banaka. Bi li formiranje loše banke u koju bi se izdvojili problematični krediti bilo dobro rješenje i za domaće banke? O tome su među stručnjacima mišljenja podijeljena, a ideja u nadležnim institucijama nije evoluirala ni do stadija mutnih obrisa.

Ideja loše banke svodi se na kirurško odstranjivanje nekroze: na jedno (kapitalno) jako mjesto izdvojiti problematične kredite koji se ne otplaćuju, silom ih izrezati iz bankarskog sektora i banke osloboditi tereta. Bez utega problematičnih kredita koji im opterećuju poslovanje i ruše vrijednost, banke bi u teoriji lakše kreditirale građane i gospodarstvo, podmazujući zamašnjak rasta. U stvarnom životu financijskim sustavom vjerojatno bi zavladao horor kad bi na površinu počeli izlaziti razmjeri u kojima su banke izgubile novac u kreditima koji se nikad neće vratiti od građevine i drugih potopljenih sektora, do otpisanih milijardi u predstečajnim nagodbama… Bi li suočavanje s istinom donijelo ekonomsku katarzu i pokrenulo oporavak? Ili je vjerojatniji scenarij da bi drastične mjere potopile povjerenje u banke i razotkrile razmjere klijentelizma u zemlji čija ekonomija ne postoji bez snažnih veza države i privatnog sektora?