Lavina poslodavačkih optužaba na račun ministra financija Slavka Linića, porezne presije koja guši gospodarstvo i prestrogih zakona za krizu može se promatrati i kroz prizmu odnosa u Vladi između resora pravosuđa i financija.

Kad je riječ o zakonima na kojima oni tijesno surađuju, igru vodi Linić, dok se ministar pravosuđa Miljenić čvrsto drži svoje neovisne pozicije. No, u tijeku velikih Linićevih zahvata u propise Miljenić demonstrira i diplomatski pristup. Tako bi se moglo reći i za Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi te odgođene promjene stečajnih propisa, ali i za cijeli paket zakonskih promjena, od prenošenja proboja pravne osobnosti iz Zakona o trgovačkim društvima u Opći porezni zakon do predstojećih izmjena dvaju propisa, o bankama te o preuzimanju dioničkih društava. Linić je glavni igrač kojem ministar pravosuđa ne želi pokvariti posao. Iako ni kritičari ne sumnjaju u dobre namjere, Linić je solo akcijom preuzeo na sebe najveći rizik i za zakonski uspjeh i za debakl, dok je ministar pravosuđa povukao logičan potez. Povukao se i čeka svojih pet minuta, tj. kako će proći Linićeva rješenja. Glavno je pitanje što će biti s predstečajnom nagodbom, kojom bi pod ingerenciju ministra financija došle sve kritične i propale tvrtke. Intervencija Miljenićeva resora u stečajne propise dolazi naknadno i strogo je uvjetovana. Jer, ako Linić dobije ovlasti koje traži, i stečajna pravila, čini se, krojit će se po njegovu diktatu.