Globalno upravljanje je mantra elite našeg doba. Njihov argument glasi da je porast prekograničnog protoka robe, usluga, kapitala i informacija nastao uslijed tehnoloških inovacija i liberalizacije tržišta zaslužan za preveliku međusobnu povezanost između svih zemalja svijeta te niti jedna od njih nije više u stanju sama riješiti svoje gospodarske probleme. Potrebna su nam globalna pravila, globalni sporazumi i globalne institucije.

Ta je tvrdnja toliko široko prihvaćena u današnje vrijeme te se njeno dovođenje u pitanje doima poput tvrdnji da se Sunce okreće oko Zemlje. Međutim, pravila koja mogu vrijediti za istinski globalne probleme poput klimatskih promjena ili zdravstvenih pandemija ne vrijede kad se radi o većini ekonomskih pitanja. Za razliku od onoga što često čujemo, svjetsko gospodarstvo nije zajedničko dobro svih ljudi. Globalno upravljanje može polučiti dobro do određene mjere – a ponekad uzrokuje i nešto štete.
Primjerice, klimatske promjene su problem koji nalaže suradnju na globalnoj razini. Potpuno je svejedno gdje dolazi do emisije stakleničkih plinova. Stoga ograničenja emisija ugljika na nacionalnoj razini donose malo ili nimalo dobrobiti samoj zemlji. Međutim, dobra gospodarska politika – uključujući otvorenost – prije svega i u najvećoj mjeri pogoduje domaćem gospodarstvu, dok se cijena loše gospodarske politike ponajprije također plaća na domaćem terenu. Gospodarska sudbina pojedinih zemalja uveliko je određena onim što se događa u zemlji, a ne događajima u inozemstvu. Ako je otvorenost gospodarstva poželjna, to je stoga što su takve politike u interesu same zemlje – ne zato što to pomaže ostalima. Otvorenost i ostale dobre politike koje doprinose gospodarskoj stabilnosti diljem svijeta pouzdaju se u vlastiti interes, a ne u globalni duh.

‘'Osiromaši svog susjeda'
Ponekad se ekonomska prednost na nacionalnoj razini postiže na uštrb ostalih zemalja. To je slučaj kod takozvanih politika “osiromaši svog susjeda”. Najbolji prikaz toga je kad dominantni dobavljač prirodnog resursa, poput nafte, ograniči isporuku svjetskim tržištima u cilju podizanja cijena. Dobit izvoznika zapravo je gubitak za ostatak svijeta.
Sličan mehanizam podupire “optimalnu carinsku stopu”, gdje velika zemlja manipulira svojim trgovinskim uvjetima putem ograničenja svog uvoza. U takvim slučajevima, postoji jasan argument u korist globalnih pravila koja ograničavaju ili zabranjuju primjenu takvih politika.
Međutim, velika većina pitanja u svjetskoj trgovini i financijama koja zabrinjavaju kreatore politika nisu pitanja te vrste. Razmislite, primjerice, o potporama poljoprivredi u Europi i o zabrani GMO-a, zlouporabi antidampinških pravila u SAD-u, ili o neprimjerenoj zaštiti prava ulagača u zemljama u razvoju. To su u osnovi politike po načelu “osiromaši sebe”. Njihovi se ekonomski troškovi snose prije svega unutar određene zemlje, iako se mogu nepovoljno odraziti također na ostale.
Primjerice, ekonomisti se općenito slažu da su potpore poljoprivredi neučinkovite i da te dobrobiti europskim poljoprivrednicima podrazumijevaju velike troškove svima ostalima u Europi, u obliku visokih cijena, visokih poreza ili oboje. Takve politike se primjenjuju ne u cilju iznuđivanja pogodnosti od ostalih zemalja, već stoga što ostali konkurentni domaći ciljevi – distribucijski, administrativni ili oni vezani uz javno zdravstvo – dominiraju motivima djelovanja diljem gospodarstva.
Isto vrijedi i vezano uz lošu bankarsku regulativu ili makroekonomske politike koje pogoršavaju poslovni ciklus i stvaraju financijsku nestabilnost. Kao što je pokazala globalna financijska kriza 2008., implikacije izvan granica vlastite zemlje mogu biti presudne. Ali ako su američki regulatori zaspali na svom radnom mjestu, to nije bilo zato što je njihovo gospodarstvo ostvarilo korist dok su svi ostali plaćali cijenu za to. Američko gospodarstvo bilo je među onima koji su najviše pretrpjeli.

Možda nemogućnost vlada u razvijenim demokracijama da riješi rastuću nejednakost predstavlja najveće političko razočaranje naših dana. I to također potiče iz domaće politike – iz moći financijskih i poslovnih elita u postupku kreiranja politika i iz priča koje one šire o ograničenjima redistribucijskih politika.

Nemoćna pravila

Nesumnjivo, globalna porezna utočišta primjer su politika “osiromaši svog susjeda”. Međutim, moćne zemlje poput SAD-a i članica EU mogle su učiniti mnogo toga same vezano uz ograničavanje izbjegavanja plaćanja poreza – i utrku prema dnu u korporativnom oporezivanju – da su to doista željele.
Stoga naši današnji problemi imaju malo povezanosti s nedostatkom globalne suradnje. Oni su po prirodi nacionalni i ne mogu se riješiti donošenjem pravila od strane međunarodnih institucija, koje s lakoćom nadjačaju isti posebni interesi koji potkopavaju domaću politiku. Suviše često je globalno upravljanje samo drugi naziv za provođenje globalne agende tih interesa te se stoga ono naposljetku uglavnom svodi na promicanje globalizacije i usklađivanje domaćih ekonomskih politika. Alternativni program globalnog upravljanja usredotočio bi se na poboljšanje funkcioniranja demokracija na nacionalnoj razini, bez prejudiciranja političkih ishoda. To bi bio model globalnog upravljanja koji bi unaprjeđivao demokraciju, a ne globalizaciju.

Tehnokratska rješenja

Mislim na stvaranje globalnih standarda i proceduralnih zahtjeva osmišljenih za poboljšanje kvalitete kreiranja politika na nacionalnoj razini. Globalne discipline koje se odnose na transparentnost, zastupanje širih razmjera, odgovornost i uporaba znanstvenih ili ekonomskih dokaza u postupcima na nacionalnoj razini – bez ograničavanja krajnjih rezultata – samo su primjeri takvih zahtjeva.
Problemi koji proizlaze iz neuspjeha donošenja odluka na nacionalnoj razini mogu se riješiti samo poboljšanjem demokratskog donošenja odluka. Globalno upravljanje može po tom pitanju dati vrlo ograničen doprinos – i samo ako se usredotoči na poboljšanje donošenja odluka na nacionalnoj razini, a ne njegovim ograničavanjem. U suprotnom, cilj globalnog upravljanja uključuje žudnju za tehnokratskim rješenjima koja odbacuju i potkopavaju javno rasuđivanje.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

© Project Syndicate, 2016.