Relativno slab odaziv ulagača na početku privatizacije metalne industrije u Šibeniku, te željezare u Sisku, ne bi, tvrde upućeni, trebalo uzeti kao indikator za nastavak tih procesa, kao ni privatizacije splitske željezare koja je također u tijeku. Kako je zakonska obveza države privatizaciju putem natječaja započeti objavom prodaje najprije po nominalnoj, potom diskontiranoj cijeni, a tek u slučaju neuspjeha i pod posebnim uvjetima, sadašnje je natjecanje zapravo samo ispunjavanje tih formalnosti, no u zbilji svi su svjesni da će se kupci za te financijski opterećene komplekse pronaći tek iz trećeg pokušaja. Prvi krug prodaje sisačke željezare, štoviše, iznenadio je jednom pristiglom ponudom, njemačkog Max Aichera, koja doduše nije potpuna, jer investitor zahtijeva dodatni due diligence kako bi mogao sastaviti konačnu ponudu. No već su samu ponudu Nijemaca mnogi shvatili kao naznaku da bi se ta privatizacijska priča mogla rasplesti možda već i u narednom, drugom krugu, u kojem će biti određen odgovarajući popust pri kupnji te željezare. Zanimanje je, navodno, iznenadilo i sam Hrvatski fond za privatizaciju i Vladu, koji su osim Max Aichera, te zagrebačkog CIOS-a u vlasništvu Petra Pripuza i slovačke željezare Podbrezova, koji su otkupili ponudbene dokumentacije, ali nisu i dostavili ponude, za kupnju sisačke željezare kontaktirali još nekoliko potencijalnih ozbiljnih igrača iz branše. Dodatno bi interes za tu željezaru bio intenzivniji da ne postoji antidampinška mjera od strane Europske unije, no njezino očekivano ukidanje može se promatrati i kao dodatni plus.

Sama Max Aicherova ponuda donekle će usporiti proces privatizacije sisačke željezare, budući da će o ponudi morati raspravljati Upravni odbor HFP-a i Vlada, a tek pošto provedu potrebnu proceduru u tom smislu, moći će se baviti i razmatranjem daljnjih poteza oko privatizacije te željezare. Za splitsku je željezaru zanimanje investitora još i veće, navodno se u sjedište tvrtke već javilo petnaestak potencijalnih kupaca. No, pitanje je koliko će ih koncem listopada do kada je otvoren natječaj, i dostaviti ponude, budući da se od investitora očekuje preuzimanje popriličnih obveza. Najosjetljiviji proces privatizacije iz ovog kompleksa onaj je u šibenskom TLM-u, za koji postoji interes, no koji će se zbog obveza koje su “pojele” temeljni kapital, prodati tek iz trećeg pokušaja, uz posebne uvjete. Sugestije oporbenog SDP-a da nije vrijeme za prodaju TLM-a jer je aluminij “metal 21. stoljeća” u Vladi nisu uvažili, polazeći od činjenice da je kroz višekratne sanacije posljednjih desetak godina u taj sustav potrošeno više od 1,5 milijarde kuna, a situacija se nije poboljšala. Štoviše, stanje je danas i lošije. U Vladi to vide dovoljnim argumentom za pronalaženje strateškog partnera koji će, za razliku od države, tom sustavu uspjeti donijeti kvalitetan menadžment koji će ga postaviti na noge. Dok je godinama neuspješno pokušavala dovesti privatni kapital u željezare i TLM, sada bi to državi trebalo puno lakše poći za rukom. Kinesko je tržište znatno promijenilo odnose i u toj branši, tako da danas proizvođači čelika i aluminija koriste maksimalno svoje kapacitete, a na burzama se na akvizicijama u tom segmentu postižu značajne premije. Globalna previranja vidljiva su i kroz činjenicu da se kao ključni interesent u sva tri slučaja, za obje željezare i TLM, pojavljuje najveći svjetski proizvođač čelika Mittal Steel, tvrtka u vlasništvu indijskog kapitala, koja je nedavno preuzela i belgijsko-španjolski konzorcij Arcelor, a što je azijske proizvođače nagnalo na povezivanje i okrupnjavanje. Mogućnost da sva tri poduzeća iz metalnog kompleksa dođu u ruke samo jednog igrača, neovisno o njegovoj snazi, i nije baš najsretnije rješenje, posebice za dvije željezare koje su već prošle traume oko najava njihova spajanja radi racionalizacije i efikasnijeg poslovanja. Prodaja metalne industrije svakako će obilježiti ovogodišnju privatizaciju, iako je realno očekivati da se, zbog kompleksnosti, neki od procesa protegnu i na prvu polovinu iduće godine.